Umijeće tersanja

Uspon i pad blogger.ba?

Kada je, kasnih aprilskih dana 1999. Peter Merholz na svojoj stranici riječ WEBLOG (online dnevnik) rastavio na WE i BLOG, nije mogao ni pretpostaviti da će time imenovati nezadrživu interaktivnu komunikacijsku lavinu koja će se obrušiti na nas sa prvim godinama novog milenija. Da se sa tom lavinom još itekako kotrljamo, svjedočim ja koji ovo napisah i ti koji ovo čitaš.

Možda bi ‘blog’ kao pojam i pao u zaborav, da se nešto kasnije nije pojavio i jedan od prvih blog-alata koji je u naziv unio novu imenicu: blogger.com. Bio je to pravi potez u pravo vrijeme - blog je time postao uistinu demokratski, svima dostupni medij, jedan od prvih u ljudskoj historiji. Do tada su svoje stranice imali samo elektronski pismeniji pojedinci koji su umjeli baratati sa HTML kodovima i koji su mogli odvojiti vrijeme da za malobrojne čitatelje redovno održavaju i dopunjuju svoju stranicu.

Sa pojednostavljenjem imena i rukovanja (uz pomoć blog-alata), blog se uselio na servere širom svijeta. Kako je internet već bio prisutan u velikom broju domova, barem u razvijenom svijetu, blog je postao način da tvoje riječi, bez imalo troškova postanu čitljive u Australiji i u Kanadi, iako ti živiš u Bosni.

Polariziranjem političke slike u Sjedinjenim državama (dijelom zahvaljujući pristranim javnim medijima), blog je postao važan prostor za razmjenu mišljenja i politički dijalog, ali i za postavljanje vijesti. To je posebno došlo do izražaja za vrijeme invazije na Irak, kada su blogovi kao alternativni izvori vijesti, iako nepouzdani, često bili brži od zvaničnih medija. (Nešto slično sa vijestima se, malo prije no što je blog zaživio, moglo pratiti po forumima za vrijeme NATO zračne intervencije nad Srbijom 1999.)

Danas blog vode svi - političari, kafileri, sportisti, zatvorenici, kriminalci, žrtve, poznati, nepoznati. Neki to čine javno, neki tajno, jedni pišu svakodnevno, drugi urijetko, jedni pišu samo istinu, drugi samo izmišljotine, no… to sve nije bitno. Bitno je da je blog zaživo i kao medij i kao oblik virtualne zajednice.

Polovicom 2004. blog je, nakon Hrvatske, na velika vrata došao i u Bosnu i Hercegovinu. Objektivno, za posebnim blog-alatom nije bilo potrebe, jer je šačica Bosanaca bloggera svoje utočište lagodno mogla naći na bilo kom od svjetskih ili blogova iz susjedstva. No, ljudi sa Sarajevo-X portala su, svjesno ili nesvjesno, prepoznali potrebu ljudi da u blog-alatu imaju svoju zajednicu, svoje okupljalište.

Stoga je otvaranje ovog blog-alata bio pravi potez u pravo vrijeme (kao što je sve u vezi sa blogom često pitanje timinga). Na njega su pohrlili prvo forumaši, ljudi koji su odranije po forumu ostavljali mišljenja, pa su na vlastitom blogu samo nastavili sa onim što su otprije radili. Ovaj puta, međutim, imali su priliku svom blogu dodijeliti neki pamtljiv izgled umjesto bezlične forumske postavke.

I tako su ljudi na ovom virtualnom prostoru dobili ‘izgled’. Nije ih se samo čitalo, nego ih se i gledalo. Neki od njih su doista dobro ‘izgledali’, a još bolje pisali, da se zbog tog njihovog pisanja vrijedilo opet vratiti na njihove stranice. Neki su pogodili ‘zlatnu žilu’ bloga - pisali su prave stvari u pravo vrijeme. Broj posjetilaca na blogger.ba je u prvoj polovici rastao geometrijskom progresijom, broj blogova također.

Jer, blog je bio fenomen kojeg se ‘moralo imati’ ako si u srednjoj školi, kasnije i u osnovnoj, a za pokrenuti blog je bilo dostatno tek tridesetak sekundi. Blogovi su se umnožavali poput bakterija na čokoladnom agaru, a, uporedo s tim, dešavala se smjena generacija. Neki od prvih bloggera su odustali, jer im je dosadilo piskarati, drugi su se udomili sa svojim pisanjem, trećima je na parablogging odlazilo previše vremena, četvrti su odustali jer su shvatili da su postali robovi čitanosti, peti su blog ‘isfurali’…

No, uporedo sa odustajanjem jednih, na blogište su dolazili drugi, oni koji su blogove isprva tek čitali, pa im stidljivo ostavljali komentare, pa tek potom odlučili da prokucaju - pa šta bude. Tako je i ovaj blog-alat, nakon prvobitnog vala, nastavio davati ljude koji će pisati valjano i zanimljivo. U tim je danima blogger. ba još bio važan ljudima koji su ga pokrenuli: dičili su se sa brojem blogova, brojem posjeta, pominjanjem blogova u medijima, navodili su ‘mišljenja bloggera’ o ovome i onome, a onda je sve prestalo.

Ljudi su i dalje pisali blogove, ali se na alatu ništa nije mijenjalo. Nestalo je svih znakova ljudskog života, osim mehaničkih brojila i pregleda osvježenih blogova. Blog je navršio svoju prvu godinu i postao mahalsko siroče. Znam, od bloga se na ovim prostorima ne živi, mada je, kao i za Želju, moguće živjeti za blog. Ljudi koji su se na ovom blog-alatu većma družili, nisu toliko primijećivali posvemašnje mrtvilo. Oni drugi su bivali sve manje nadahnuti i motivirani za pisanje.

Velik broj njih prestao pisati, još veći broj onih koji su samo čitali je prestao čitati, a znamenita siva boja alata se polako počela širiti po čitavom ekranu. Došavši bučno, sa veselim bojama, blogger.ba je, kao alat, polako tonuo u sivilo, baš kao isluženi program na napuštenom svemirskom brodu, koji uredno i dirljivo svakodnevno podešava temperaturu i izlistava liste zadataka za posadu koja ga je već odavno napustila.

Istina, blog je, kao medij, osuđen na skori nestanak sa razvojem bržih veza i jeftinijih audio-vizuelnih komunikacija. Današnji bloggeri će, koliko sutra, imati svoje internet-radio-stanice, sa kojih će puštati muziku koju vole i o kojoj toliko tupe na svojim blogovima, naglas čitati svoje komentare i jecajem naricati svoje pjesme. Drugi će odlučiti da, u stvarnom vremenu, ljudima predstave svoj lik i/ili svoje tijelo, u raznim pokretima, radnjama i varijacijama, Treći će, u vidu pobješnjele tinejdžerčadi, jeftinim kamerama proganjati ljude po gradu, u potrazi za materijalom za svoj video-portal.

No, dok se to ne desi i dok blogovi zanavijek ne zamru, u njima, a i onima koji ih pišu, još ima kuveta i duha za par godina dobrog pisanja. I druženja. U posljednje vrijeme se mogu čitati novi ljudi, sricati njihove nove rečenice, poglavlja i priče, one koje me podsjete da još uvijek nije sve napisano i rečeno, da vrijeme na ovom blogištu može biti ugodno provedeno (čak i ako si ters). Ovi ljudi mogu udahnuti život u tkivo virtualne socijalne matrice koja se polako osipa.

Uz nekoliko promjena, osvježenja i zanimljivosti za korisnike, ovaj blog-alat može izbjeći svoje potonuće u sivilo i proživjeti svoj puni životni vijek, i umrijeti tek u dubokoj bloggerskoj starosti, skupa sa ostalim blog-alatima. Naravno, da bi se to desilo, ove promjene, kao i sve na blogu, moraju doći u pravo vrijeme.

A sat otkucava…

Objavio/la: MoodSwingeR, 27. Apr. 2006. u 4:38 | Nesvrstano | 12 komentara |