Ja sam jedan od dobrovoljaca koji rade na izradi SaLon-a u Londonu. Ja ga ustvari pravim u kompjuteru. I kao takav, ne procitam bas sve clanke, ustvari procitam ih veoma malo, vise ih posmatram kao mozaik koji treba sloziti na raspolozivi prostor.

Ovaj sam procitao jer mi je upalo u oci “TETA SARINA”!!! Teta Sarina je bila MOJA TETKA, SARIKA ALTARAC, stanovala je u prizemlju zadnje kuce sa lijeve strane u ulici Tome Masarika, u malom jednosobnom stanu. Ja sam je mrtvu odatle ispratio.

Kako je ona moja tetka? Sarinin brat Salomon Altarac – Moni je bio najbolji COVJEK na svijetu i ja sam imao srecu da on, kao drugi muz moje bake Flore Altarac, bude moj deda. Svemu u zivotu on me je naucio. A tetka Sarina je, sjedeci na dvije stolice za nasim kuhinjskin stolom u ulici Marsala Tita 29/3 (dvoriste gdje je bio Foto Lisac) sasila sve moje jastucnice, slifere, carsafe, kosulje, majice i gace.

Hvala vam za lijepo sjecanje na Sarinu. Ako Braci niste htjeli da otkrijete identitet, mozda meni hocete? Ja vas molim.

Pozdrav iz Londona

Dejan Stojnic

Srdacan pozdrav

Branko Danon

Sadrzaj mailova koje primam od prijatelja razbacanih sirom svijeta je uglavnom sjetan i rezigniran. Vec znate. Proslost je nesto sto je bilo i na sto ne mozemo uticati. Pitanje je koliko mozemo uticati na buducnost. Raskorak izmedju zelja i mogucnosti nas cini nesretnim, ja se bar svim silama trudim da me ne doticu dogadjaji na koje ne mogu uticati. Uglavnom ne uspijevam. Tesko je cak i rodjenoj djeci bilo sta reci. Ko to vise koga moze savjetovati. Uvijek kazem. Ne pitajte mene. Vecinu toga sam pogresno ucinio. Nekada nesto zelimo, a ne znamo da trazimo, nekada nesto pogresno procijenimo i trazimo uzalud, a nekada nekog milog ne sretnemo u pravo vrijeme da bismo bilo sta trazili. Vas prica je upravo ono sto sam trazio, ona je srela mene. Je li to zal za mladoscu ili za vremenima kad sam stvarno volio. Mene ne pitajte.