Umijeće tersanja

Očo kandelikas

Kada se podno Trebevića ugnijezdi studen, navali se zima gradu na pleća poput teške bijele koprene i ne skine se sa njega sve do proljeća, pretvarajući mu dah u tegobno soptanje. Ustajali se zrak nataloži po podrumima i plućima, grebe po grlu i naplavljuje nosnice, i tek se iznimno rijetko, ako ikako za vladavine zime, do nozdrva probije fina mješavina svježega snijega i pečenog kestenja, plazajući polako uz Bistrik, gore prema Hridu.

Nekoć, baš tamo na Bistriku, sjemeništarci kod Svetog Ante bi se radovali Božiću, a u kućici podno pruge bi, u ova doba godine, jedna omanja gospođa, sasvim blago pogrbljena i sa ozbiljnim izrazom lica, palila svijeće u osmokrakom svijećnjaku, paleći svakoga predvečerja po jednu svijeću više, dok ih ne nareda osam. Teta Sarina je znala reći kako Hanuka i nije neki praznik, kako su Pesah, Roš Hašana ili Jom Kipur daleko veći praznici, ali i Hanuka je, eto, dio tradicije, a do tradicije je teta Sarina itekako držala. U još ponekom sarajevskom prozoru se mogla pratiti slična igra svjetlosti - sa svakim akšamom po jedna svijeća više, dok ih se ne napuni osam.

Teta Sarina je bila šnajderica, i mi smo od nje naručivali ono što je ona radila najbolje - posteljinu. Sitnim, pjegavim rukama stara je gospođa šila i krojila šuškavu, mekanu tkaninu u koju smo mi zamatali naše snove, od onih prvih, nejasnih i strašnih, do onih kasnijih, putenih i mokrih. Bila je toliko vješta da je mogla, ne skidajući pogleda sa svoje Singerice, završiti jorgan za pola sata i pri tome sasvim ravnopravno učestvovati u najsočnijem sarajevskom mahalanju sa još tri prijateljice.

Iz njenih se priča moglo saznati gdje se može kupiti najbolji i najjeftiniji špinat na Markalama, hoće li skoro biti kakvog poskupljenja struje, kod kog doktora je najbolje otići za proširene vene, a kod kog, pak, za srce. Mi smo se igrali ispred njene kuće podno mosta i nismo obraćali pažnju na te njene, svakodnevne priče. Tek ponekad bi se u njenom govoru protkala koja sefardska šara, kao kad bi ogovarala nona Klaru, kada bi se pitala hoće li je reuma popustiti ili skroz-naskroz ukočiti do Hanuke ili kada bi tiho, za sebe, pjevušila sanjive pjesme na nekom sasma nepoznatom jeziku.

Iako sam ih tek ovlaš čuo jureći za loptom ili preskačući ogradu, te riječi i zvukove, eto, i danas pamtim, kao melodične tragove nečeg dalekog, nepoznatog, a opet tako toplog i bliskog, nečeg odavno i nepovratno izgubljenog, a opet nikada prežaljenog. Baš takva je šara sefardskog prediva u tkanju bosanskog ćilima, jedva vidljiva, a žilava vijugava crta koja ti pogled zabludi u daljinu, a srce natopi nostalgijom za Andaluzijom. Ima nešto tragično, nešto bolno i prelijepo, jednako svojstveno i sefardskom romanseru i bosanskoj sevdalinci, što ih povezuje od davnina. Zato ispadne tako nestvarno dobro, a tako prirodno, kada se ponekad susretnu i neraskidivo isprepletu, kao što to učiniše sefardska melodija i bosanska lirika kada se spojiše u Kad ja pođoh na Bembašu.

I Hanuka je, kao tradicija, nažalost, značenjem bliska i isprepletena sa bolnim bosanskim iskustvom. Hanuka je praznik povratnika, onih koji su se nakon izgnanstva vratili na opustošena ognjišta, pogrbljeni, malodušni i bez nade. Malena tinjalica, koju su povratnici tada pronašli na zgarištu, gorjela je, prema predanju, punih osam noći zaredom, vraćajući vjeru i nadu da je čudo obnove i ostanka na svome moguće. Valjda su čuda potrebna u tih prvih osam dana, dok čovjek ne pregrmi ono najgore i ne odluči ostati, mada, čini mi se, taj osmi dan u kom se prelamamo, za mnoge od nas traje već godinama.

Teta Sarine već odavno nema i njen će prozor, i ove zime, ostati u mraku. Drago mi je, ipak, da u Sarajevu još ima prozora u kojima se, iz večeri u večer, slabašno svjetlo pojačava dok se ne pretvori u pravi mali praznik svjetlosti. Drago mi je, jer te svijeće, kao i ramazanski kandilji ili svijeće na Svisvete, osvjetljavaju put starom Sarajevu kako bi se ono, sigurno i sretno, jednog dana ipak vratilo kući. Drago mi je, jer znam da će u protivnom, ako jedne zime u sarajevskim prozorima ne zasja ni jedna hanukija, dio mene jednostavno umrijeti.

* * *

“Očo kandelikas” (Ocho Candelicas) je stara pjesma bosanskih Sefarda na ladino jeziku, koja se prigodno pjeva uz Hanuku. Ovdje se može čuti u izvebi Jagode Flory.

Objavio/la: MoodSwingeR, 29. Dec. 2005. u 2:16 | Litersatura | 3 komentara |