Očo kandelikas
Kada se podno Trebevića ugnijezdi studen, navali se zima gradu na pleća poput teške bijele koprene i ne skine se sa njega sve do proljeća, pretvarajući mu dah u tegobno soptanje. Ustajali se zrak nataloži po podrumima i plućima, grebe po grlu i naplavljuje nosnice, i tek se iznimno rijetko, ako ikako za vladavine zime, do nozdrva probije fina mješavina svježega snijega i pečenog kestenja, plazajući polako uz Bistrik, gore prema Hridu.
Nekoć, baš tamo na Bistriku, sjemeništarci kod Svetog Ante bi se radovali Božiću, a u kućici podno pruge bi, u ova doba godine, jedna omanja gospođa, sasvim blago pogrbljena i sa ozbiljnim izrazom lica, palila svijeće u osmokrakom svijećnjaku, paleći svakoga predvečerja po jednu svijeću više, dok ih ne nareda osam. Teta Sarina je znala reći kako Hanuka i nije neki praznik, kako su Pesah, Roš Hašana ili Jom Kipur daleko veći praznici, ali i Hanuka je, eto, dio tradicije, a do tradicije je teta Sarina itekako držala. U još ponekom sarajevskom prozoru se mogla pratiti slična igra svjetlosti - sa svakim akšamom po jedna svijeća više, dok ih se ne napuni osam.
Dalje »
