Double-clique, desna clicka (ili: mogu li bloggeri biti poznati?)
Poput sličica na preslikavanje iz starih žvakaćih, koje su se uvijek preslikavale vodenasto i mutno, potom prebrzo blijedile, a opet predugo ostavljale trag, tako i blogovi danas predstavljaju razmrljanu, preslikanu sliku nečije stvarnosti. Svaki blog predstavlja aproksimaciju, približnu kopiju, barem dva aspekta ljudskih društvenih odnosa: jedan je blog kao medij, a drugi blog kao cyber-ego, pretekst za online društvenu matricu.
Uloga bloga kao medija je slična ulozi klasičnih medija: protok informacija od izvora ka javnosti, uz određene razlike. Jedna je ta da na blogu izvor može biti svako ko ima pristup internetu, dok je u klasičnim medijima pristup svima nemoguć. Druga je razlika da se mediju (blogu) pristupa po želji korisnika (on demand), a a treća da je omogućena povratna informacija (to je kad ostaviš komentar). Unatoč ovome, protok informacija je mahom jednosmjeran, a izvor (onaj ko vodi blog) sebe ne ‘prodaje’ kao osobu, već kao Pisca, Pjesnika, Političara, Prepisivača, ili Pacijenta (ili sve od pobrojanoga).
Kada funkcionira kao osnova za komunikaciju, onda ti blog, brat-bratu, služi kao stan, a svaki post mu dođe kao dernek. Baš kao i tema o kojoj pišeš, tako i povod za dernek može biti dobar ili bezvezan, ali to nije toliko bitno, bitne su interakcije koje uslijede (čitaj: komentari), koje, opet, često nemaju veze s povodom. Prednost ovakvog ‘druženja’ je što prkosi zakonima fizike, jer se ne mora odvijati na jednom mjestu i u isto vrijeme. Onaj ko vodi ovakav blog se ‘prodaje’ kao cjelokupna osoba, kao raja.
Blog koji se koristi kao medij, može postati poznat onda kada stvori dovoljno interesa za ono što na njemu piše. Pošto blog omogućava anonimnost, onaj ko ga vodi može odrediti koliko će biti prepoznatljiv, odnosno koliko svjetla popularnosti želi propustiti sa bloga na sebe. Oni koji pišu o jako intimnim stvarima, istinitim ili izmišljenim, koje se često kose sa preovlađujućim društvenim normama, obično odabiru da sačuvaju svoju privatnost. Oni koji se bave društveno neutralnim (čitaj: dosadnim) stvarima se slobodno mogu potpisati (a neki to i čine).
Kada se koristi kao pretekst za druženje, onda blog (i blogger) ide na to da postane ‘poznat u raji’. Stil pisanja je potpuno drugačiji, a anonimnost je prividna, jer nje nestaje sa prvim upoznavanjima i razmjenama poruka. Ljudi se upoznaju i vezuju jedni za druge vodeći se sličnim ukusima, stavovima ili sklonostima, a onda se često druženje iz virtuelne prebacuje u stvarnu domenu (tamo gdje je to prostorno moguće). U velikoj mjeri, ali ne i u potpunosti, raja koja se upoznaje preko bloga dijeli slične društvene norme.
Blogger, dakle, može postati poznat onda kada blog mahom koristi kao medij, a može dospjeti na glas i kao ‘dobra raja’, koristeći blog tek kao izgovor za druženje (ili, zašto ne, sex). Pitanje je, može li oboje?
Može, dakako, ali ne znam može li to i ostati. Raja je raja, on-line i off, i kao takva ima svoje norme i tabijate, svoje ugodnosti i svoje neugodnosti (mahalanje, recimo). Mogu pare staviti na to da će onaj, ko iz medija zakorači u raju, imati neugodnosti ukoliko je prkosio normama i vrijednostima kojih se data raja pridržava ili ukoliko im se vrijednosti razlikuju. Unatoč svemu i iz neobjašnjivih razloga, ljude, kao noćne leptire svjetiljka, neodoljivo privlači želja da iz anonimnosti zakorače na svjetlost i ogoljeni se predstave drugima, svesrdno se nadajući da će ih ti drugi prihvatiti baš takve kakvi su, iako im iskustvo cijeloga života govori suprotno.
Ali, čovjek je proklet, uvijek će i za svagda htjeti sve - i da govori istinu, i da otkrije tajne i izrekne svoje skrivene želje, da sačuva dostojanstvo i održi privatnost, da bude primitivan, sirov i strastven, a da ostane voljen i poštovan.
Ah, da, i da bude poznat, a da ga se ne ogovara.
* * *
“Sve mi je jasno.” - reče Alfie, čitajući po treći put - “A opet mi ništa nije jasno.”
“Šta ti nije jasno?” - upitam.
“Pa, eto…” - poče on - “Družimo li se mi s kim?”
“Ne, Alfie.” - kažem - “Mi smo ti ovdje sami. Sinn Féin.“
“Neka, vala.” - složi se on - “Takvi smo najjači.”
“Jesmo.” - odvratim - “Nego, je li ti sada sve jasno?”
“Jeste-” - reče on - “U stvari, nije… još mi jedna stvar nije jasna.”
“Koja, Alfie?”
“Može li obrnuto?” - reče - “Može li da poznata osoba, evo recimo ja, vodi blog?”
[…] davno sam primijetio da našem svijetu blogovi, u velikoj mjeri, dođu kao cyber-stanovi, a postovi kao povodi za […]
Pingback by Umijeće tersanja | 27/04/2007.