Double-clique, desna clicka (ili: mogu li bloggeri biti poznati?)
Poput sličica na preslikavanje iz starih žvakaćih, koje su se uvijek preslikavale vodenasto i mutno, potom prebrzo blijedile, a opet predugo ostavljale trag, tako i blogovi danas predstavljaju razmrljanu, preslikanu sliku nečije stvarnosti. Svaki blog predstavlja aproksimaciju, približnu kopiju, barem dva aspekta ljudskih društvenih odnosa: jedan je blog kao medij, a drugi blog kao cyber-ego, pretekst za online društvenu matricu.
Uloga bloga kao medija je slična ulozi klasičnih medija: protok informacija od izvora ka javnosti, uz određene razlike. Jedna je ta da na blogu izvor može biti svako ko ima pristup internetu, dok je u klasičnim medijima pristup svima nemoguć. Druga je razlika da se mediju (blogu) pristupa po želji korisnika (on demand), a a treća da je omogućena povratna informacija (to je kad ostaviš komentar). Unatoč ovome, protok informacija je mahom jednosmjeran, a izvor (onaj ko vodi blog) sebe ne ‘prodaje’ kao osobu, već kao Pisca, Pjesnika, Političara, Prepisivača, ili Pacijenta (ili sve od pobrojanoga).
Kada funkcionira kao osnova za komunikaciju, onda ti blog, brat-bratu, služi kao stan, a svaki post mu dođe kao dernek. Baš kao i tema o kojoj pišeš, tako i povod za dernek može biti dobar ili bezvezan, ali to nije toliko bitno, bitne su interakcije koje uslijede (čitaj: komentari), koje, opet, često nemaju veze s povodom. Prednost ovakvog ‘druženja’ je što prkosi zakonima fizike, jer se ne mora odvijati na jednom mjestu i u isto vrijeme. Onaj ko vodi ovakav blog se ‘prodaje’ kao cjelokupna osoba, kao raja.
