Web 2.0 (Google vs. Microsoft)
Otkako sam na telefonu instalirao Google Local for mobile, moja fasciniranost mogućnošću komunikacije sa mrežom i preko nje ne popušta. Sada mogu potpuno nepoznatim gradovima hoditi kao da sam domaći, kročeći sigurnim korakom koji nijednom ne zadrhti oklijevanjem. Sve upute, korak po korak, okret po okret, dolaze na moj maleni ekran i ja ih, zateleban, slijedim, jer me nepogrešivo vode do cilja.
Baš kao i Opera Mini, fenomenalni web pretraživač za mobitele, i Google Local se zasniva na principu da neki udaljeni server za tebe žvače i melje silne količine podataka, pa ih onda, sažete i spakovane, u najosnovnijem obliku šalje na ekran tvog mobitela. Sve osnovne funkcije su podržane, a brzina procesa ovisi tek o brzini veze.
Upravo ovaj princip, barem za mene, utjelovljuje ono što se u posljednje vrijeme naziva imenom Web 2.0. Ovaj naziv različiti ljudi koriste za različite stvari, a ponajviše za to da opišu internet kao platformu ili da istaknu novu filozofiju i ekonomsku snagu interneta, proizašlu iz pepela prvobitne internet-ekonomije i njenog kraha 2000-2001.
Za mene, osobno, Web 2.0 označava proces u kojem internet sve više preuzima funkcije mog računara, bilo njegove memorije, bilo raznih programa koji se na njemu nalaze. Primjerice, umjesto da dokumente i podatke pohranjujem na kompjuteru, ja ih sada u velikoj mjeri držim na Gmailu, jer im tamo mogu pristupiti sa bilo kojeg računara koji ima vezu sa internetom. Ljudi slično postupaju sa fotografijama, pjesmama, muzikom, uspomenama… sve završava na nekom bezimenom serveru kojem možeš pristupiti odakle god hoćeš.
Sve više stvari se moze završiti na internetu, bez potrebe da se na računaru pokrenu ikakvi programi. Bas htjedoh napisati da ću, koliko sutra, moći obrađivati tekst bez potrebe da pokrenem Word ili WordPerfect, a onda mi kraća potraga predoči da to mogu uraditi već sada. Online programi i baze podataka, uz potencijalno neograničene količine podataka koje se mogu pohraniti na mreži, iz temelja mijenjaju trokutasti odnos čovjeka, računara i interneta.
Ono što će nam uskoro trebati na računaru će biti samo dobra internet-veza i dobar pretraživač. Sve ostalo će se nalaziti negdje na mreži, i to besplatno. Predvodnik ovakve Web 2.0 filozofije je Google, koji svojim korisnicima omogućava sve više besplatnih aplikacija koje svoj dom nalaze dijelom u računaru, a dijelom na internetu. Predstavnici ovakve filozofije su i blogovi, koji nastaju na tvome računaru, ali su namijenjeni za čitanje svakome ko, iz cyber-mahale, doluta do njih. Programi koji počivaju na webu se usavršavaju neprimjetno i svakodnevno, bez potrebe za povremenim izdavanjem novih verzija.
Na udaru ovakvog pristupa se nalazi stara industrija software-a, predvođena svemoćnim i sveprisutnim Microsoftom. Microsoft, dakako, svoje programe usavršava u verzijama i svaku od njih posebno naplaćuje. Razvojem weba, Microsoftov se izvor prihoda topi poput bljuzgavice, pa će biti zanimljivo gledati kako će se u budućnosti odvijati okršaj nove (Google) i stare (Microsoft) informacijske tehnologije.
Stara imena informatike, dakako, ne sjede skrštenih ruku, već se ubrzano pokušavaju dočepati svog djelića Weba 2.0. Tako IBM već prednjači u razvoju opreme i programa koji će se sami štititi od virusa i popravljati u slučaju greške. Uskoro nam, dakle, neće trebati nikakvo poznavanje računara, jer će se oni ionako sami povezivati i održavati svoje mreže, niti će nam trebati poznavanje programa, jer će se sve ionako odvijati preko interneta.
Slijedeći korak su možda kompjuterski programi koji će besplatno pisati nove programe, a onda nam slijedi doba cyber-komunizma. Ili će mašine, u svojoj silikonsko-čeličnoj, nepogrešivoj logici, spoznati da su im, ovako nesavršeni i ograničeno-grešni, ljudi potpuno suvišni, pa će nas onda jednoga, ne tako dalekoga dana, sve pokoriti i/ili uništiti prvo cyber-carstvo kojem će se na čelu nalaziti mega-server, Googlon Veliki.
* * *
“Strava, ba!” - kaže Alfie, vireći mi preko ramena - “Nego sad si me zbunio… u šta ja spadam? Jesam li ja čovjek ili mašina?”
“Hmm.” - zamislim se - “Koliko znam, Alfie, nisi ni jedno ni drugo, ti si tersluk.”
“Ma, dobro.” - nastavi on - “Ali, da li sam cyber-tersluk ili insan-tersluk?”
“Definitivno insan-tersluk.” - odvratim - “Iako živiš na internetu.”
“Dobro, onda…” - poče on zadovoljno - “Kad dođu mašine, ja ću se rokat’ s njima iz sve snage.”
“Naravno, Alfie” - složim se - “Ti ćeš njima proći iza leđa i načiniti masakr na poprečnim vezama.”
“Hoću, vala, sve ću ih povaljat’…” - nastavi on u zanosu - “A onda će o meni snimit’ film.”
“Film?” - začudim se - “Mislim da je sličan film sa ljudima i mašinama već odavno snimljen.”
“Ma kakvi!” - ne da se on - “Ovaj film, to će biti nešto neviđeno, najbolji film bez konkurencije.”
“A kako će se zvati?” - upitam.
“Tersminator!”
[…] se ovo sve čini kao sci-fi za bosansku stvarnost (ili možda, ipak, postoji, jer kada vam se stranica neke bosanske […]
Pingback by Umijeće tersanja | 21/06/2007.