Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Kada se podno Trebevića ugnijezdi studen, navali se zima gradu na pleća poput teške bijele koprene i ne skine se sa njega sve do proljeća, pretvarajući mu dah u tegobno soptanje. Ustajali se zrak nataloži po podrumima i plućima, grebe po grlu i naplavljuje nosnice, i tek se iznimno rijetko, ako ikako za vladavine zime, do nozdrva probije fina mješavina svježega snijega i pečenog kestenja, plazajući polako uz Bistrik, gore prema Hridu.

Nekoć, baš tamo na Bistriku, sjemeništarci kod Svetog Ante bi se radovali Božiću, a u kućici podno pruge bi, u ova doba godine, jedna omanja gospođa, sasvim blago pogrbljena i sa ozbiljnim izrazom lica, palila svijeće u osmokrakom svijećnjaku, paleći svakoga predvečerja po jednu svijeću više, dok ih ne nareda osam. Teta Sarina je znala reći kako Hanuka i nije neki praznik, kako su Pesah, Roš Hašana ili Jom Kipur daleko veći praznici, ali i Hanuka je, eto, dio tradicije, a do tradicije je teta Sarina itekako držala. U još ponekom sarajevskom prozoru se mogla pratiti slična igra svjetlosti – sa svakim akšamom po jedna svijeća više, dok ih se ne napuni osam.
Dalje »

Poput sličica na preslikavanje iz starih žvakaćih, koje su se uvijek preslikavale vodenasto i mutno, potom prebrzo blijedile, a opet predugo ostavljale trag, tako i blogovi danas predstavljaju razmrljanu, preslikanu sliku nečije stvarnosti. Svaki blog predstavlja aproksimaciju, približnu kopiju, barem dva aspekta ljudskih društvenih odnosa: jedan je blog kao medij, a drugi blog kao cyber-ego, pretekst za online društvenu matricu.

Uloga bloga kao medija je slična ulozi klasičnih medija: protok informacija od izvora ka javnosti, uz određene razlike. Jedna je ta da na blogu izvor može biti svako ko ima pristup internetu, dok je u klasičnim medijima pristup svima nemoguć. Druga je razlika da se mediju (blogu) pristupa po želji korisnika (on demand), a a treća da je omogućena povratna informacija (to je kad ostaviš komentar). Unatoč ovome, protok informacija je mahom jednosmjeran, a izvor (onaj ko vodi blog) sebe ne ‘prodaje’ kao osobu, već kao Pisca, Pjesnika, Političara, Prepisivača, ili Pacijenta (ili sve od pobrojanoga).

Kada funkcionira kao osnova za komunikaciju, onda ti blog, brat-bratu, služi kao stan, a svaki post mu dođe kao dernek. Baš kao i tema o kojoj pišeš, tako i povod za dernek može biti dobar ili bezvezan, ali to nije toliko bitno, bitne su interakcije koje uslijede (čitaj: komentari), koje, opet, često nemaju veze s povodom. Prednost ovakvog ‘druženja’ je što prkosi zakonima fizike, jer se ne mora odvijati na jednom mjestu i u isto vrijeme. Onaj ko vodi ovakav blog se ‘prodaje’ kao cjelokupna osoba, kao raja.

Dalje »

Otkako sam na telefonu instalirao Google Local for mobile, moja fasciniranost mogućnošću komunikacije sa mrežom i preko nje ne popušta. Sada mogu potpuno nepoznatim gradovima hoditi kao da sam domaći, kročeći sigurnim korakom koji nijednom ne zadrhti oklijevanjem. Sve upute, korak po korak, okret po okret, dolaze na moj maleni ekran i ja ih, zateleban, slijedim, jer me nepogrešivo vode do cilja.

Baš kao i Opera Mini, fenomenalni web pretraživač za mobitele, i Google Local se zasniva na principu da neki udaljeni server za tebe žvače i melje silne količine podataka, pa ih onda, sažete i spakovane, u najosnovnijem obliku šalje na ekran tvog mobitela. Sve osnovne funkcije su podržane, a brzina procesa ovisi tek o brzini veze.

Upravo ovaj princip, barem za mene, utjelovljuje ono što se u posljednje vrijeme naziva imenom Web 2.0. Ovaj naziv različiti ljudi koriste za različite stvari, a ponajviše za to da opišu internet kao platformu ili da istaknu novu filozofiju i ekonomsku snagu interneta, proizašlu iz pepela prvobitne internet-ekonomije i njenog kraha 2000-2001.
Dalje »