ta je znanje?
Svakoga dana se desi da, potpuno nesvjesno, nau?im neto novo. Isto tako se svakodnevno desi da, opet mimo moje volje, poneki djeli? moga sje?anja jednostavno i?ezne. Zahvatim rukom pam?enja po skromnoj riznici znanja u potrazi za nekim starim biserom i zagrabim u prazno. Ili, sasvim slu?ajno, napipam rukom neki novi kamen?i? znanja tamo gdje ga nikada prije nije bilo.
Iznevjerilo me, ve? poodavno, i ono to znadoh o samome znanju. Ishlapila su sje?anja na gnoseologiju, epistemologiju, memetiku i ine nauke o znanju. Jedva se prisjetih da postoji eksplicitno znanje (recimo, znati napamet postavu elje iz ‘85.) i implicitno znanje (znati voziti biciklo). Prvome te u?e knjige, novine, u?itelji, nastavnici i profesori, a onom potonjem mama, tata, instruktor skijanja, starija cura na ranom derneku… Jedno se znanje gnijezdi u lijevoj, a drugo u desnoj polovici mozga.
Nastranu sve to, mene ve? neko vrijeme spopada jedno sasvim prakti?no pitanje - ta ako, poput tvrdog diska, i ova moja, jo tvr?a i jo lu?a, tintara ima ograni?en kapacitet? ta ako jednog dana ispunim i posljednji engram i vie ne bude praznoga mjesta, nego ?u neto novo mo?i upamtiti samo ako izbriem staro?
U tom slu?aju, moram uzeti podui odmor, uputiti se u pustinju i pe?inu, pa natenane i iz temelja preispitati svo svoje znanje i odlu?iti koliko, za mene, vrijedi to to znam? ta je to bez ?ega mogu, to je ?isti informacijski balast, a ta je ono to moram znati, bez ?ega ne?u opstati, ne?u biti? Kako da vrednujem znanje?
Ponekad mislim da svo znanje ima neku autenti?nu, intrinzi?ku vrijednost. Da ?injenice vrijede samim svojim postojanjem i da svaka, po nekoj tajnoj, apsolutnoj shemi, nosi odre?eni broj bodova. Recimo, znati ko je ubio Franza Ferdinanda nosi 10 bodova. Znati, s druge strane, ko je ubio Kennedyja, nosi ?ak 1000 bodova, ba kao rijetka potanska marka. Ali, ta onda kad skupi sve te silne ?injenice, kome ih nosi da ti obra?una bodove? Da ti za to da pare? Nikome. Svo to silno znanje ostaje s tobom, i osim vlastitog zadovoljstva, ne?e donijeti nikakvu naknadu. U?im i znam iz meraka, ba kao da je znanje kakav hobi.
Uostalom, zato bih ja dao da meni neko drugi odre?uje moje znanje? Znam da tebi ne zna?i nita, ali meni imena ulica i ta?an broj koraka do njene ku?e zna?e pola ivota. Nema tih bodova za koje bih mijenjao onih par rije?i i brojeva nakrabanih po mojim vijugama.
Ponekad, opet, razo?aran i rastrijenjen, smatram da znanje nema drugu vrijednost do utilitarnu. Znanje vrijedi onoliko koliko od njega ima koristi, za koliko ga moe unov?iti. Ako zna popraviti auto i za to dobiti pare, to je dobro znanje. Ako otkrije dinamit i tako pomogne ljudima da se ubijaju bre i masovnije, i to je dobro znanje. Takvo je znanje lake vrednovati - samo pogledaj u kakvoj ku?i ivi onaj koji zna. A u kakvim ku?ama ivimo mi koji mislimo da znamo.
Mada, opet ne pristajem da mi neko odre?uje korisnost znanja. Nekome je znati upecati ribu mnogo korisnije nego znati popraviti ra?unar. Meni je, recimo, to to znam jednom rukom otkop?ati njen grudnjaksa kop?anjem sprijeda od velike koristi. I nema tih para…
Znanje je veoma fluidan i, za mene, zbunjuju?i pojam. Znanje je opasnost i slabost, po Ministarstvu istine. Znanje je suvino, u informati?kom dobu, bitno je znati kako do?i do znanja. Znanje je… da se obeznani.
I da ode u pustinju, izbrie sve to zna, te ostavi u svome umu samo jedan prozor?i? iznad kojeg pie Google. Search!
* * *
“Alfie!” - ugledam ga kako prolazi hodnikom. Korak za korakom, mehani?kim hodom. - “Jesi to htio neto re?i?”
“Znanje je glupost. ” - zapo?eo je jednoli?nim glasom - “Glupost je mo?.”
“Virtualno je stvarno.” - nastavio je dalje, monotonim glasom robota - “Stvarno je kvarno.”
“Ama, ta ti to pri?a?”- za?udih se.
“Radoznalost ubija.” - istim tonom - “Tersologija je nauka. Sre?a u nesre?i.”
“Odakle ti to?” - pokuavam se pribrati.
“Rekao mi Brat.”
“Pa koji sad brat?”
“Mali Brat.“
