ta je znanje?
Svakoga dana se desi da, potpuno nesvjesno, nau?im neto novo. Isto tako se svakodnevno desi da, opet mimo moje volje, poneki djeli? moga sje?anja jednostavno i?ezne. Zahvatim rukom pam?enja po skromnoj riznici znanja u potrazi za nekim starim biserom i zagrabim u prazno. Ili, sasvim slu?ajno, napipam rukom neki novi kamen?i? znanja tamo gdje ga nikada prije nije bilo.
Iznevjerilo me, ve? poodavno, i ono to znadoh o samome znanju. Ishlapila su sje?anja na gnoseologiju, epistemologiju, memetiku i ine nauke o znanju. Jedva se prisjetih da postoji eksplicitno znanje (recimo, znati napamet postavu elje iz ‘85.) i implicitno znanje (znati voziti biciklo). Prvome te u?e knjige, novine, u?itelji, nastavnici i profesori, a onom potonjem mama, tata, instruktor skijanja, starija cura na ranom derneku… Jedno se znanje gnijezdi u lijevoj, a drugo u desnoj polovici mozga.
Nastranu sve to, mene ve? neko vrijeme spopada jedno sasvim prakti?no pitanje - ta ako, poput tvrdog diska, i ova moja, jo tvr?a i jo lu?a, tintara ima ograni?en kapacitet? ta ako jednog dana ispunim i posljednji engram i vie ne bude praznoga mjesta, nego ?u neto novo mo?i upamtiti samo ako izbriem staro?
