Pismo bez imena
U zavodljivim noćima između mjesečevih mijena i električnih pražnjenja u zraku, između sjevernih fronti i tropskih depresija, između podnevne sparine i večernjih pljuskova, zaluta u moje elektronsko sanduče pokoji biser kojeg poželim podijeliti sa drugim očima, jer je previše dragocjen za samo moje, gladne i sebične.
U takvim se noćima poneko zapita šta se zbiva sa onima koji su ovuda naišli i ostavili trag, bez imena, a sada im je utjeha pisanja, barem na trenutak, uskraćena. Drago mi je znati da su, u mislima, još uvijek tu i da samo čekaju trenutak kada će sa zidova, hartije, paučine, tok svojih misli pretočiti u fotonske snopove na našim ekranima:
“Želim samo reći da nisam napustila pisanje u svrhu nečeg ljepšeg. Postoje i ljepše stvari ali pisanje je u skupu tih zadnjih jer ono pruža ravnotežu, opuštanje, ono je lijek, zabava, igra… igra sa riječima, mislima…
…Pisanje nisam napustila ali sam prinuđena da ćutim, da šaram zidove i po pijacama kupujem kreč, te da prekrivam prostorije bijelim kad išaram svaki ćošak. Prinuđena sam da se zabavljam vlastitim mislima i stojim, imobilna, zaljubljena u tačku i prazninu, da zamišljam najmanji dio atoma koji
upravo udišem i da pjevam sama, bez benda u pozadini. Ponekad pričam sama sa sobom, kad mačke u komšiluku nađu utočište drugdje za vrijeme kiše.
Tješim se pistacijama i penkalom pomoću kojeg šaram roze listove, bojim ih svojim crnim mislima. Za koji dan, imam namjeru da se vratim, da osvježim svoj virtualni kutak, da nabavim takozvani notebook, da ponovo švrljam i šetam, da ponovo piskaram u kasne sate i pijuckam limunadu dok u pozadini sviraju neke pjesmice i dok po sobi plešu vragovi, dok me vile miluju po licu, dok mi oči sklapaju , da čitam
druge blogove, da zalutam u neke druge vode…
…Uspijem navratiti na tren i prošvrljati mahalom, ali nikad nemam dovoljno vremena da pročitam, da ćejfim uz slova, uvijek u žurbi.
Uskoro, nadam se, sve to će da se promijeni…
…Iskreno,
Veliki pozdrav od Kass“
Goodnight, Kass, wherever you are i dobro došla natrag… kad god došla.
(Preneseno uz dozvolu autora)
* * *
“Alfie!” - dreknem se, nakon što mi glava dobro zazvoni od čvoke koju mi je opalio.
“Šta je, ba, što se dereš?” - prezrivo će on.
“Pa kako neću, stoko jedna od tersluka” - ljutim se - “Još mi glava zvoni. Zašto, Alfie?”
“Pa zato što si se opustio… raspilavio… raznježio… nikakav ti nisi više ters.” - kaže on.
“Ama jesam, kako nisam?!” - čudim se ja - “Bolji nego ikad!”
“Ma nemoj” - ne da se smesti - “Pa, hajde onda, zatersaj mi nešto.”
“Dobro” - prihvatim izazov - “Evo… evo… ma nećeš… mrzim kad…”
“Eto vidiš da ne možeš” - prevće on očima - “E, nećemo više tako. Napravit ćemo mi od tebe onog starog, opakog tersa… A lean, mean ters-machine.“
“A kako to misliš izvesti?” - upitam ga.
“Jednostavno. Od sutra svakodnevno vježbamo u tersetani.”
Eto, onda… od sutra, čuvajte se.
