Pismo bez imena
U zavodljivim noćima između mjesečevih mijena i električnih pražnjenja u zraku, između sjevernih fronti i tropskih depresija, između podnevne sparine i večernjih pljuskova, zaluta u moje elektronsko sanduče pokoji biser kojeg poželim podijeliti sa drugim očima, jer je previše dragocjen za samo moje, gladne i sebične.
U takvim se noćima poneko zapita šta se zbiva sa onima koji su ovuda naišli i ostavili trag, bez imena, a sada im je utjeha pisanja, barem na trenutak, uskraćena. Drago mi je znati da su, u mislima, još uvijek tu i da samo čekaju trenutak kada će sa zidova, hartije, paučine, tok svojih misli pretočiti u fotonske snopove na našim ekranima:
“Želim samo reći da nisam napustila pisanje u svrhu nečeg ljepšeg. Postoje i ljepše stvari ali pisanje je u skupu tih zadnjih jer ono pruža ravnotežu, opuštanje, ono je lijek, zabava, igra… igra sa riječima, mislima…
…Pisanje nisam napustila ali sam prinuđena da ćutim, da šaram zidove i po pijacama kupujem kreč, te da prekrivam prostorije bijelim kad išaram svaki ćošak. Prinuđena sam da se zabavljam vlastitim mislima i stojim, imobilna, zaljubljena u tačku i prazninu, da zamišljam najmanji dio atoma koji
upravo udišem i da pjevam sama, bez benda u pozadini. Ponekad pričam sama sa sobom, kad mačke u komšiluku nađu utočište drugdje za vrijeme kiše.
