Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Kola’Ni je dotrčao do ulaza u kolibu, a onda, oklijevajući zastao. Stajao je tako nekoliko trenutaka, pa je bojažljivo sklonio zastor i oprezno zakoračio u unutrašnjost kolibe. Unutra je bilo mračno, mrak je razbijala jedino drhtava svjetlost uljanice koja je pravila sablasne sjene koje su lelujale po slamnatim zidovima kolibe. Iza tinjalice ga je gledalo nepomično lice Mxotwe, smežurano poput suhe šljive.

“Želiš nevidjeti i savladati Adehedea?” – lice joj je ostalo nepomično, samo su joj se usne jedva micale.

Kola’Ni je progutao pljuvačku i nijemo klimnuo glavom.

“Onda te mora slijediti unutrašnji glas.” – rekla je.

“Mene slijediti? Unutrašnji glas? Valjda ja moram slijediti nje…” – čudio se Kola’Ni.

“Ne” – prekinula ga je, ne podižući glasa – “On mora pratiti tebe.”

Na Kola’Nijevom licu se jasno ocrtavao izraz čuđenja i nerazumijevanja.

Dalje »

“Oče!” – odjeknuo je dječiji glas kroz noć bez mjeseca. Spustivši koplje na zemlju, Thabo se okrenuo. Iza njega je, zaklanjajući vatru koja je osvjetljavala središte sela, kao sjena stajao Kola’Ni. I ostali muškarci koji su hodali uporedo sa Thabom su zastali i okrenuli se, iščekujući.

“Sine moj.” – rekao je Thabo – “Želiš se oprostiti sa mnom i poželiti mi sreću?”

“Ne!” – rekao je Kola’Ni, drhtavim, ali dovoljno jasnim i odlučnim glasom – “Želim poći s vama.”

Tajac.

Thabo je tegobno uzdahnuo. Čitavu je večer selo provelo spremajući se za dugu i odsudnu noć. Čistila su se koplja, strijele i mačevi, skupljalo se granje za velike vatre, svi su radili kao jedno, nije bilo svađa, čak su i djeca pomagala koliko su mogla, niko nije pravio nikakve probleme… i sada ovo. Njegov vlastiti sin, pred cijelim selom, u najozbiljnijem trenutku.

Dalje »

Začuvši ove riječi, svi su zastali usred svojih koraka, okrenuli se i, začuđeni, započeli sa salvom pitanja:

“Nade?.. Zbilja?.. Šta trebamo raditi?.. Kako ćemo savladati Adehedea?.. Reci nam, Mxotwa!… Možemo li spasiti svoje selo?” – zagrajali su svi uglas.

Mxotwa je sačekala da glasovi Xhosa uminu, pa je nastavila, jednako umornim i trzavim glasom:

“Nada postoji samo ukoliko u nju vjerujete. Ono što ću vam reći je samo predanje, legenda. Nada i vjera održavaju legende u životu, tek toliko da se prenose sa koljena na koljeno. Da bi legenda zaživjela, potrebno je puno više nade i puno više vjere nego što je sada vidim u vašim očima.”

Svi Xhosa su skrušeno oborili pogled, samo je Kola’Ni nemirno skakao pogledom na sve strane. Sestra Nwabisa ga je ljutito munula laktom pod rebra jer Kola’Ni ni u ovako ozbiljnoj situaciji nije mogao biti miran barem na tren. Kola’Ni je progutao svoj jauk, a Mxotwa je nastavila:

Dalje »

Na ponovljeni zahtjev i za veliki hater (le grande hateur) dvaju Shrekovica počeo sam pisati ovu priču. Priča je namijenjena hiperaktivnoj djeci uzrasta od 5 do 10 godina, a možda se svidi i drugoj djeci. Ovo je moj prvi pokušaj ovakve vrste, pa vas molim za razumijevanje. U priči nema nikakvih skrivenih značenja i nema garancija da će se svidjeti starijima od 12 godina.U međuvremenu, Alfie je zakrvio sa nekoliko likova, i moli vas za strpljenje. Kada se vrati, letjet će perje i kose, crne i zlatne, na sve strane…

DJEČAK I ZMAJ – Prvi dio

Daleko, daleko, pa još dalje, na posve drugom kraju svijeta, tamo gdje ljudi naglavačke vise sa Zemljine kugle, živio je dječak po imenu Kola’Ni. Bio je on baš poput svih drugih dječaka u njegovom plemenu – okretan k’o zvrk, crn k’o ugarak, uvijek spreman na igru i na smijeh. Mati ga je u gomili zaigrane djece poznavala baš po osmijehu, jer je blještao na suncu više od svih ostalih dječijih osmijeha.

Kola’Ni je najviše volio sa drugovima tabanati po prašini pustinje Kalahari. Za djecu naroda Xhosa* pustinja je bila sve – dom, učionica i najljepša moguća igraonica. U njoj su se krila brojna iznenađenja, samo ih je trebalo znati otkriti, i brojne opasnosti, od kojih se trebalo znati sakriti. U jednom trenu bi se mljackajući sladili tsammom, pustinjskom lubenicom, a već u slijedećem se skrivali iza golemog debla baobaba, čekajući da kraj njih prođe leopard koji je, gipko se njišući, tragao za antilopama.

Dalje »

U zavodljivim noćima između mjesečevih mijena i električnih pražnjenja u zraku, između sjevernih fronti i tropskih depresija, između podnevne sparine i večernjih pljuskova, zaluta u moje elektronsko sanduče pokoji biser kojeg poželim podijeliti sa drugim očima, jer je previše dragocjen za samo moje, gladne i sebične.

U takvim se noćima poneko zapita šta se zbiva sa onima koji su ovuda naišli i ostavili trag, bez imena, a sada im je utjeha pisanja, barem na trenutak, uskraćena. Drago mi je znati da su, u mislima, još uvijek tu i da samo čekaju trenutak kada će sa zidova, hartije, paučine, tok svojih misli pretočiti u fotonske snopove na našim ekranima:

“Želim samo reći da nisam napustila pisanje u svrhu nečeg ljepšeg. Postoje i ljepše stvari ali pisanje je u skupu tih zadnjih jer ono pruža ravnotežu, opuštanje, ono je lijek, zabava, igra… igra sa riječima, mislima…

…Pisanje nisam napustila ali sam prinuđena da ćutim, da šaram zidove i po pijacama kupujem kreč, te da prekrivam prostorije bijelim kad išaram svaki ćošak. Prinuđena sam da se zabavljam vlastitim mislima i stojim, imobilna, zaljubljena u tačku i prazninu, da zamišljam najmanji dio atoma koji
upravo udišem i da pjevam sama, bez benda u pozadini. Ponekad pričam sama sa sobom, kad mačke u komšiluku nađu utočište drugdje za vrijeme kiše.

Dalje »

“Žar je sad najbolji.” – kaže mi Alfie, mnogo godina poslije – “Požuri, dodaj mi te sudžukice.”

“Evo, Alfie” – dodam mu prve komade sa pladnja na kom su uredno poslagane beživotne forme mesa. U uši mi uskoči veselo cvrčanje mesa na vatri, a u nozdrvama zaigra miris pečenja, skoro pa genetski kodiran appetizer još od vremena Altamire.

“Alfie” – dosjetim se – “A šta sa onima koji ne jedu meso. Jesi li spremio nešto i za njih?”

“Naravno. ” – ne da se smesti – “Imam i za njih nešto jako dobro: tofu-gljive.“

“Tofu-gljive?” – podignem lijevu obrvu.

“Aha.” – odgovara on nehajno, dok šejtanski obigrava oko vatre, razmahujući kartonom i ushićeno posmatrajući žeravice koje frcaju na sve strane. Valjda ga one podsjećaju na rodni kraj.

“Skloni se.” – kaže mi – “Ne razumijete se vi u ovo. Ovo nije za vas.”

“Za nas?” – čudim se.

“Da, za vas. Vas ljude.” – nastavlja on – “Puno toga nije za vas. Roštilj, politika, podmorska istraživanja… u stvari… ni ljubav nije za vas.“

Dalje »

“A da se igramo?” – predložio sam, onako iznebuha, bez povoda. Hodali smo.

“Kako? I čime?” – upitala je, podižući pogled sa asfalta.

“Mislima.” – odgovorio sam.

“Važi.” – složila se zavjerenički, pogledala me ispod oka i ugrizla mazno za donju usnu.

“Ovako…” – počeo sam – “Ako ti i ja više ne bi bili skupa, i ako bi ti, nekim čudnim sticajem okolnosti, mogla birati osobu s kojom ću, poslije tebe, biti, koga bi odabrala?”

“Hmmm.” – zamislila se – “A da li bismo ostali u dobrim ili lošim odnosima?”

“Pa, dobrim… Kada bi me voljela baš isto kao što me voliš sada, samo da ne možemo biti skupa, ali da, opet, možeš birati s kime ću biti…. koga bi mi odabrala?”

“To je tužno!” – pobunila se.

“Hm, pa jeste.” – složio sam se i požurio da je razuvjerim – “Ali, znaš… To je samo igra. Ne brini se.”

Sa lica joj je nestao oblak.

“Uh, pojma nemam.” – izvlačila se, dok je, žmirkajući na suncu, pokušavala uhvatiti moj pogled – ” Moram malo razmisliti. Hajde ti prvi.”

Dalje »