Bringing Down the Wall (Street)
Sa padom Berlinskog zida i nestankom Sovjetskog saveza jednostrano je, ponad beživotnog trupla boljševizma, proglašena pobjeda kapitalizma nad komunizmom i, bilesi, kraj historije (Fukuyama). Sudija je odsvirao kraj i sa političkih mapa svijeta je u kanalizaciju iscurila crvena boja. Tek je ponegdje, ukazivali su znalci (a to je brat-bratu, na našim prostorima, jedno 60% muške populacije), kao poslije preležanog šarlaha, zaostajala poneka crvena mrlja - poput Kube ili Sjeverne Koreje. Ponekad imam dojam da su Amerikanci ove zemlje ostavili u njihovom nakaradnom postojanju tek da bi se mogli izrugivati i samoj ideji komunizma.
Ono o čemu bi se tek poneko zabrinjavajuće upitao - a šta sa komunističkom Kinom - se olako zanemarivalo. Ne može se Kina mjeriti sa Amerikom, govorili su. Ni po jačini privrede, ni po vojnoj snazi, ni po političkom uređenju. Slobodna, globalna ekonomija je konačno zavladala svijetom, nju predvodi Amerika i u njoj za komunističku Kinu skoro da nema mjesta, osim ako ne bude igrala po pravilima tržišta. Na kom glavnu riječ, zna se, vodi Amerika. Kraj priče.
A onda je prošle sedmice uslijedio hladan tuš…
Američka naftna kompanija Chevron se odlučila proširiti i kupiti Unocal, jednog od kostura američke energetske infrastrukture. Unocal posjeduje ključne naftovode i plinovode u Sjevernoj Americi i dobro bi se uklopio u Chevronovu tržišnu viziju. Dali su i pristojnu ponudu - 16 i po milijardi dolara. Sve je nalikovalo na još jednu korporacijsku transakciju koju neće primijetiti niko ko ne čita Wall Street Journal i slične novine.
Da ne bi i završilo tako, pobrinuo se CNOOC, kineski energetski gigant, koji je za istu firmu elegantno ponudio 2 milijarde dolara više. Dioničari Unocala (oni koji će dobiti pare od prodaje) su se jako obradovali, ali su se onda političari zabrinuli. CNOOC je, naime, u većinskom vlasništvu kineske države. One komunističke.
Prođe li ova ponuda, kineski će komunistički aparat postati vlasnikom ključnih američkih naftovoda. Slični se scenariji ponavljaju i sa drugim korporacijama, od kojih su neke sami simboli američkog kapitalizma, kao što su IBM ili Maytag (američki ekvivalent Gorenja). Baš kao Japan osamdesetih, Kina prijeti da postane vodeći investitor u Americi danas.
Investitor, pa to je dobra stvar, zar ne? Jeste, ako investitor ima poštene, kapitalističke namjere (kao što Kinezi, kao papagaji, i ponavljaju). No, kad se prisjetite privatizacije u našoj zemlji (i okruženju), pojam investitora postaje mutan i zlokoban. Da, investiranjem, isto tako, možete kupiti konkurenta da bi ga potom zatvorili, a proizvodne pogone preselili u svoje fabrike. I da, može država investitora obavezati na ovo ili ono, i može on to potpisati… ali investitor se uvijek na kraju može pozvati na zakone tržišta i reći da mu se ne isplati.
Možda će Kina tako zaključiti da joj se naftovodi u Americi ne isplate, pa ih zatvoriti, razmontirati, a tehnologiju prenijeti u Kinu. Možda će ucijenjivati Ameriku cijenom plina i nafte? Možda će, čak, jednoga dana postati vodeći dioničar na Wall Streetu, pa će vrlo neizvjesno biti pitanje da li je kapitalizam pobijedio nad komunizmom ili je komunizam uspio zavladati kapitalizmom, i to njegovim vlastitim oružjem?
Ova su pitanja dalekosežna i preozbiljna za mene. Ono što me više zanima jeste šta će Amerika uraditi sada: prihvatiti ponudu i tako ozbiljno dovesti uz pitanje nacionalnu sigurnost (o kojoj toliko trubi) ili je osporiti i time efektivno reći NE globalnoj ekonomiji (o kojoj trubi još i više). Kako god ispadne, Amerika se izlaže ozbiljnom riziku.
Čini mi se da se vječita partija šaha, ili ping-pong turnir, između kapitalizma i komunizma nastavlja napetije nego što je iko mogao zamisliti. I sve mi se čini da se, u sukobu civilizacija, može nazrijeti kraj Zapadnog carstva.
Ja se inače ne bavim pisanjem političkih komentara. No, isto tako smatram da historiju treba uočavati i komentirati onda kada se ona zbiva. Izvinjavam se zbog bilo kakvih neugodnosti. Ah da, Alfie je otišao prodati naše dionice. Kad se vrati, nastavljamo.
[…] međutim, ostao bezuspješan, jer je podigao veliku prašinu, pa se ključnim transakcijama suprotstavila američka vlada, kršeći sve principe slobodnog tržišta, kojima se pred svijetom toliko busa u prsa. Kina je […]
Pingback by Umijeće tersanja | 24/05/2007.