Lik i djelo
Talenat i dar za stvaralaštvo u složenom mozaiku ljudske duše dolaze kao zasebne kockice. Nemaju neke prevelike veze sa ostatkom ličnosti, karakterom, moralnom japijom, u nekim slučajevima ni sa inteligencijom. Jednostavno, kad iz umjetnika poteče - onda poteče, i samo treba skupljati u kabliće k”o kišnicu i ostavljati na stranu, za vječnost.
Valjda zbog činjenice da svjetlost iz ovih kockica svijetli jednakom jačinom i stoljećima nakon što su sve ostale iz mozaika već odavno ugasle, ljudi imaju navadu da osobe koje su iza sebe ostavila znamenita djela sude baš po tim djelima, prozivodima svojih nekoliko šarenih kockica. Mi tako danas govorimo o velikom Leonardu, mudrom Aviceni ili vidovitom Nostradamusu na osnovu njihovih golemih opusa, iako o likovima koji su ih stvorili ne znamo gotovo ništa.Pitanje je - trebamo li znati? Ne znam. Ako o ličnostima sudimo na osnovu njihovih djela, trebamo li o djelima suditi na osnovu likova koji ih stvoriše? Ne znam. Trebamo li Alisi u zemlji čuda suditi na osnovu činjenice da je njen pisac, Lewis Carroll, bio inveterirani pedofil i fotograf nagih djevojčica? Da li Gavrana i Annabell Lee čitati sa mišlju da je njihov autor, Edgar Allan Poe, oženio svoju trinaestogodišnju rodicu prije nego što ih je napisao? Da li fantastične pacifičke pejsaže vodećeg njemačkog ekspresioniste, Emila Noldea, treba posmatrati kroz prizmu činjenice da je njihov tvorac bio aktivan član nacističke stranke Nacionalsocijalista? Još uvijek nemam odgovora.
Možda je previše očekivati da će svaki znanstvenik i umjetnik biti poput Einsteina, na strani pravde i čovječanstva. A opet, Einstein je u Drugom svjetskom ratu bio progonjen, pa je njegov izbor bio moralno lakši. Šta bi Einstein govorio da je, kojim slučajem, bio čistokrvni Austrijanac ili Nijemac, ne usuđujem se ni pomisliti.
Ako budemo cjepidlake i moralni čistunci, pa o savršenim djelima budemo sudili na osnovu nesavršenosti ljudi koji ih stvoriše, ostat ćemo, bojim se, bez barem polovice sveukupne kulture. Stoga je možda bolje biti malo licemjer, pa se djelima diviti i u njima uživati zbog onoga što ona jesu, jer su grijehovi onih koji ih iznjedriše već odavno pokopani i zaboravljeni. Možda. Da li to onda znači da i naučnom djelu Dr. Mengelea treba dati poštenu naučnu vrijednost?
Ova pitanja postaju još teža kada udare kraj srca, kada lik i djelo pripadaju vlastitom, nesretnom kulturnom naslijeđu. I tu se čovjek nađe zatečen. Kada lik legne na mrsku stranu srca, onu ljudsku, stoga što je kao čovjek daleko ispod prosjeka, a kada djelo legne na onu drugu, liričku, zato što je tako prokleto natprosječno. Kako razdvojiti lik i djelo, posebno kada je lik ujedno i izvođač svog djela? Kako čuti djelo, a ne vidjeti lik koji ga proizvodi?
Ni na ovo odgovor ne znam, ali, pošteno govoreći, sve mi je teže prihvatiti djela ako znam da su ostale kockice u mozaiku lika prave ništice. Mislim da djela neću odbaciti, gluho bilo, ta ona su dio i mog kulturnog naslijeđa, moje mladosti, mene samoga. Ali ipak mislim da ću ih staviti na čekanje, pa ću im se diviti kad ostanu samo djela, kad više ne bude likova koji su ih napravili.
Pa ko prije ode.
A Alfie je večeras otišao na koncert Satane. Pardon, Santane.
