Voodoo Eye Popping
Dan je cvrčao na namašćenom, vrelom asfaltu i lelujao u teškim, opojnim benzinskim isparenjima. Temperatura je bila bolesna, viša od prosječne tjelesne temperature u insana. Ulice su bile puste, a ja sam čekao u zagušljivom predsoblju, dok su sa radija dopirali lijeni, dremljivi zvuci Tabou Combo. Čak je i zrak bio teži od olova i baš ništa se nije micalo. Potom se zastor od isprepletenih drvenih kuglica malo zatalasao, i iz njega je izvirila jedna ruke boje čokolade, prstom me pozvavši da uđem unutra. Ustao sam i oklijevajućim korakom prošao kroz more kuglica koje su klikale jedna od drugu, ušavši u mračnu, zagušljivu pećnicu.
Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na mrak i bljedunjavo treperenje svijeća, tek sam potom na drugom kraju sobe razaznao golemu crnu madame, koja je sjedila iza stola.
“Bonjou, madame. Sak pase?” - oslovio sam je oprezno.
“Bonjou. Map boule.” - iskezila je svoj biserni dvored i rukom me pozvala da sjednem.
“Kisa ou vle, gason? Šta trebaš, mladiću?” - upitala me, otpuhujući i mašući lepezom, dok je pod njenim trokrilnim kreolskim dupetom cvilila tapacirana drvena stolica.
“Eh, ovako… ” - počeo sam sa pričom.
Iako teška srca, shvatio sam da nešto moram učiniti po pitanju Alfieja. Riješiti ga se, ali kako? Nisam nikada čuo za nekoga ko se bavi dealfizacijom, pa sam krenuo od istjerivača duhova, doktora i gatara, vračeva i proroka, ali niko od njih nije postigao ni najmanji uspjeh. Alfie je to sve protutnjao i postajao sve žešći i jarosniji.
Naposlijetku sam u nekim novinama naišao i na oglas Madame Gertie, maestre magije crne i bijele, koja je svojim voodoo moćima mogla ukrotiti neukrotivo, izliječiti neizlječivo i utješiti neutješno, pa sam se, već pri kraju samopouzdanja, za pomoć obratio njoj. Rekla mi je da dođem i da joj sve ispričam. Tako je i bilo, i ja sam joj po redu ispričao svoje muke. Alfie je za to vrijeme neizainteresirano sjedi na vitrini.
* * *
“Sekonsa. Oke.” - rekla je, klimajući glavom na kojoj je bila marama svezana u čvor. Potom se bacila na posao. Izvukla je lutkice, zapise, nešto je pjevala i gatala, pala je pileća krv, ukazao se i bijeli dim… a Alfie je i dalje sjedio na vitrini.
“Osjetim nešto” - rekla je madame Gertie, prislanjajući prste na sljepoočnice i miješajući jezike - “Wi… eeveel… l’esprit… infernale… diabolique…“
“Shejtanique…” - dobacio je Alfie sa vitrine, igrajući se sa voodoo lutkicama.
“Kisa sa a ye? Šta je to?” - brecnula se madame Gertie, iskolačivši oči.
“Ma ništa, ništa… to je taj mali, hm, problem o kojem pričamo” - pokušao sam smiriti situaciju.
Vidno uznemirena, madame Gertie je počela nešto petljati po svojim džidžama.
“Imate baš lijepu prostoriju ovdje.” - pokušao sam je umiriti. - “Vrlo intimno i opuštajuće. I ova slika sa palmama… to je iz vašeg kraja, n’est pas?“
“Wi.” - odgovorila je sa usiljenim osmijehom - “Haiti.”
“Haj’ i ti…” - odsutno je ponovio Alfie.
Na to je madame Gertie iskolačila, ma šta iskolačila, izbečila oči, pa su došle k’o ping-pong loptice, ciknula “Bon Dieu!“, i k’o perce suknula sa svoje stolice i nestala kroz kugličasti zastor negdje niz ulicu, vrišteći “Anmwe! Anmwe! Upomoć! Upomoć!”…
Alfie se uopće nije obazirao, već je i dalje bockao lutkice iglicama.
“Jebeš ga, Alfie” - uzdahnuo sam rezignirano, dižući se sa stolice - “Tebi ni voodoo ništa ne može.”
“Ne može” - odvratio je, ‘ladan k’o špricer, slažući lutke u ladicu - “Fino sam ti, još davno, rekao da sam vuduotporan.”
