Umijeće tersanja

Sarajevska fuk’ra

“Ma kakvi! On meni tako, a ja rođeni Sarajlija!? Ma, nema tu priče…” - pri tome me pogledao značajno, kao advokat porotnika na kraju završne riječi, opravdano iščekujući da se suosjećanje i razumijevanje ukažu na mome licu…

Od malih nogu znam da je svaki Sarajlija tajni član još tajnijeg Vijeća sigurnosti Umišljenih naroda i da od rođenja ima pravo veta i njeguje ga u svakoj mogućoj raspri sa nesarajlijama. Invociranjem saraj(ev)luka ili sarajevštine se u razgovoru povlači i taj posljednji, neopozivi argument - ja jesam, a ti nisi. To je valjda zato što je mame malih Sarajlija, malo prije rođenja pohodio Sarajevski duh (baš kao blaženu Djevicu Mariju onaj Sveti), pa se sve Sarajlije odreda rađaju bezgrešne i nedodirljive.

Biti ponosan na ono što jesi i odakle si je jedna stvar, a biti umišljen i nekritički smatrati da si samim mjestom rođenja bolji od ostalih je nešto sasvim drugo. Da, ja znam da nije riječ samo o mjestu rođenja, već i specifičnoj raji, sredini, tradiciji, školama i svemu ostalome što krasi Sarajevo i što će od nekoga načiniti čovjeka, ali opet, što je previše, previše je. Činjenica jeste da je Sarajevo najveći grad u Bosni i da sadrži najveću koncentraciju urbanog spirita, ali nije jedini.

Problem je u tome da se Sarajlije ponašaju kao da jeste. U sarajevskoj verziji Prođoh Bosnom kroz gradove glasi Prođoh Bosnom do granice, jer prije granice nema ni g od grada. Osim Tuzle i Banja Luke, malo će koji Sarajlija titulu grada priznati Bihaću ili, nekada, Prijedoru i Brčkom. A sve su to (bili) gradovi, sa svojom inteligencijom, urbanom dušom, pozorištima, koncertima, festivalima… Ipak, mislim da se u posljednje vrijeme ovaj stav Sarajlija mijenja nabolje.

Ne znam odakle ovakav stav dolazi, da li odražava neopravdanu, mangupsku samosvjesnost i samouvjerenost, ili, pak, ispod njega urla očaj obespravljenog age kojem su iza onog rata uzeli skoro sve, a koji sada gleda kako mu Sandžaklije razvoze i ono malo preostalog, pa jedino u šta se može uzdati i što mu niko ne može uzeti je ono malo sarajevskog identiteta. Nije meni krivo kada se Sarajlija ponosi onim što jeste. Krivo mi je kada, samo zbog toga, druge a priori smatra za niže od sebe i manje dostojne i ne trudi se da u životu išta postigne. Pa na kraju završi kao fukara.

Biti Sarajlija je mjesto rođenja, a ne univerzitetska diploma. Rodni list iz Općine Centar je, opet, potvrda lokacije rođenja, a ne svjedodžba o moralnom karakteru. Biti rođen na Jezeru znači biti cijepljen protiv dječijih bolesti, ne i protiv papanluka. Biti Sarajlija je nešto poput onoga što je onomad značilo biti pionir - obaveza da idem više i dalje od drugih. Ako ikada to što sam Sarajlija postane moja jedina odrednica, neka me neko dobro utuče i shorga niz Jekovac, k’o posljednju sarajevsku fukaru.

Objavio/la: MoodSwingeR, 7. Jun. 2005. u 6:30 | Nesvrstano | 1 komentar |