Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Sa padom Berlinskog zida i nestankom Sovjetskog saveza jednostrano je, ponad beživotnog trupla boljševizma, proglašena pobjeda kapitalizma nad komunizmom i, bilesi, kraj historije (Fukuyama). Sudija je odsvirao kraj i sa političkih mapa svijeta je u kanalizaciju iscurila crvena boja. Tek je ponegdje, ukazivali su znalci (a to je brat-bratu, na našim prostorima, jedno 60% muške populacije), kao poslije preležanog šarlaha, zaostajala poneka crvena mrlja – poput Kube ili Sjeverne Koreje. Ponekad imam dojam da su Amerikanci ove zemlje ostavili u njihovom nakaradnom postojanju tek da bi se mogli izrugivati i samoj ideji komunizma.

Ono o čemu bi se tek poneko zabrinjavajuće upitao – a šta sa komunističkom Kinom – se olako zanemarivalo. Ne može se Kina mjeriti sa Amerikom, govorili su. Ni po jačini privrede, ni po vojnoj snazi, ni po političkom uređenju. Slobodna, globalna ekonomija je konačno zavladala svijetom, nju predvodi Amerika i u njoj za komunističku Kinu skoro da nema mjesta, osim ako ne bude igrala po pravilima tržišta. Na kom glavnu riječ, zna se, vodi Amerika. Kraj priče.

A onda je prošle sedmice uslijedio hladan tuš…

Dalje »

Talenat i dar za stvaralaštvo u složenom mozaiku ljudske duše dolaze kao zasebne kockice. Nemaju neke prevelike veze sa ostatkom ličnosti, karakterom, moralnom japijom, u nekim slučajevima ni sa inteligencijom. Jednostavno, kad iz umjetnika poteče – onda poteče, i samo treba skupljati u kabliće k”o kišnicu i ostavljati na stranu, za vječnost.

Valjda zbog činjenice da svjetlost iz ovih kockica svijetli jednakom jačinom i stoljećima nakon što su sve ostale iz mozaika već odavno ugasle, ljudi imaju navadu da osobe koje su iza sebe ostavila znamenita djela sude baš po tim djelima, prozivodima svojih nekoliko šarenih kockica. Mi tako danas govorimo o velikom Leonardu, mudrom Aviceni ili vidovitom Nostradamusu na osnovu njihovih golemih opusa, iako o likovima koji su ih stvorili ne znamo gotovo ništa. Dalje »

Dan je cvrčao na namašćenom, vrelom asfaltu i lelujao u teškim, opojnim benzinskim isparenjima. Temperatura je bila bolesna, viša od prosječne tjelesne temperature u insana. Ulice su bile puste, a ja sam čekao u zagušljivom predsoblju, dok su sa radija dopirali lijeni, dremljivi zvuci Tabou Combo. Čak je i zrak bio teži od olova i baš ništa se nije micalo. Potom se zastor od isprepletenih drvenih kuglica malo zatalasao, i iz njega je izvirila jedna ruke boje čokolade, prstom me pozvavši da uđem unutra. Ustao sam i oklijevajućim korakom prošao kroz more kuglica koje su klikale jedna od drugu, ušavši u mračnu, zagušljivu pećnicu.

Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na mrak i bljedunjavo treperenje svijeća, tek sam potom na drugom kraju sobe razaznao golemu crnu madame, koja je sjedila iza stola.

“Bonjou, madame. Sak pase?” – oslovio sam je oprezno.

“Bonjou. Map boule.” – iskezila je svoj biserni dvored i rukom me pozvala da sjednem.

“Kisa ou vle, gason? Šta trebaš, mladiću?” – upitala me, otpuhujući i mašući lepezom, dok je pod njenim trokrilnim kreolskim dupetom cvilila tapacirana drvena stolica.

“Eh, ovako… ” – počeo sam sa pričom.

Dalje »

“Ma kakvi! On meni tako, a ja rođeni Sarajlija!? Ma, nema tu priče…” – pri tome me pogledao značajno, kao advokat porotnika na kraju završne riječi, opravdano iščekujući da se suosjećanje i razumijevanje ukažu na mome licu…

Od malih nogu znam da je svaki Sarajlija tajni član još tajnijeg Vijeća sigurnosti Umišljenih naroda i da od rođenja ima pravo veta i njeguje ga u svakoj mogućoj raspri sa nesarajlijama. Invociranjem saraj(ev)luka ili sarajevštine se u razgovoru povlači i taj posljednji, neopozivi argument – ja jesam, a ti nisi. To je valjda zato što je mame malih Sarajlija, malo prije rođenja pohodio Sarajevski duh (baš kao blaženu Djevicu Mariju onaj Sveti), pa se sve Sarajlije odreda rađaju bezgrešne i nedodirljive.

Dalje »