Umijeće tersanja

Zašto dolaziti sebi, kad od sebe ionako ne možeš pobjeći? Wherever you go, there you are…

Tersalion

Alfie se zaljubio. Smrtno. Ne jede, ne spava, ne zbori, gotov da ne diše… samo zamišljen bludi kroz prozor i uzdiše.

“Šta je bilo, Alfie?” - pitam ga.

On samo slegne ramenima i uzdahne.

“Hajde, pričaj mi o njoj” - nagovaram ga.

“Neću.” - povlači se on u sebe.

“Hajde ba, Alfie, nemoj biti takav.” - uporan sam - “De reci kako se zove?”

“Ne znam.” - odvraća ne gledajući me - “Još nismo pričali.”

“Hajde onda reci mi kakva je?” - ne predajem se.

Njegovo se lice ozari osmijehom…

Svako jutro kad odem na posao, Alfie odlazi na cjelodnevno skitanje. Ne znam kud se sve vucara, ali sudeći po mirisu soli i galebovima koji ga doprate do vrata kada se vrati kući rekao bih da se po čitav dan voza trajektom. Ono vremena koliko provede kući, ili je zamišljen, ili raspjevan. Po ulici lebdi, više nikako ne hoda. Znam šta ljubav uradi čovjeku, ali njeni učinci na tersluk su mi do sada bili poptuna misterija.

“Ona je predivna.” - počinje priču Alfie - “Njeno je lice tako blago, iskreno, plemenito. Držanje stasito. I uvijek mi na trajektu maše desnom rukom.”

“Opa!” - zadirkujem ga ja - “A je li naša?”

“Ne znam.” - odgovara - “Mislim da je Francuskinja.”

“C’est vrai?” - iznenadim se - “Onda mora da se dobro oblači?”

“Pa da.” - kaže Alfie - “Onako klasično. Voli haljine.”

“Oh-la-la, Alfie!” - zadivljen sam - “Kakva joj je kosa?”

“Fina. Zelena.”

“Zelena!?” - ibretim se ja - “Baš zelena?”

“Jah.” - odvraća Alfie - “Sva mi je nekako zelenkasta.”

“Možda je to od odbljeska vode” - razmišljam ja naglas - “Ali znaš sta, Alfie? Vodiš ti mene sutra sa sobom da ja to izvidim svojim očima.”

Malo se stidio i nećkao, ali je naposlijetku ipak pristao. Slijedeće smo jutro poranili, kupili kafu i kifle i ukrcali se na trajekt. Sjedimo, uživamo u sunčanom jutru, ja pokušvam zadržati kafu u šolji dok trajekt lijeno, ritmično ljuljuškaju valovi. Alfie je za to vrijeme već zamočio kifle u kafu, posrkao ono što je ostalo i izgubio se negdje van, prema pramcu.

Nađem ga, naslonjenog na ogradu, kako opčinjeno gleda ka zapadu, dok trajekt jednolično siječe bijele krijeste valića ispod nas.

“Alfie.” - čudim se - “Što si se to zamislio? Gdje ti je cura?”

Umjesto da se okrene prema kabini, on samo nastavi gledati: “Eno je tamo.”

“Ama, gdje?” - ne razabirem ništa.

“Eno je, maše!” - kaže Alfie i počinje razdragano mahati.

Zagledam se i ja u tom pravcu i ostanem tako gledati nekih par minuta. Onda pogledam Alfie-ja, on jednako ozaren, sa blesastim osmijehom na licu, pa opet vratim pogled ka njegovoj ljepotici. Šutim još par minuta. Onda progovorim.

“Alfie.” - kažem ispotiha, kao da se izvinjavam.

“Ha?” - odgovara on odsutno, ne skidajući pogleda sa predmeta svoje ljubavi.

“Ono ti je Kip slobode.”

Kip slobode je 1885. Franuska poklonila narodu Sjedinjenih država kao simbol prijateljstva. Oblikovao ju je skulptor Frederic Auguste Bartholdi, a čeličnu konstrukciju za kip je izradio Gustave Eiffel, konstruktor Eiffel-ovog tornja u Parizu. Eiffel je, manje je poznato, konstruirao i dva mosta u Sarajevu - Čobanija i Skenderija. Prema predanju, most Skenderija je i izrađen u Eiffel-ovoj radionici, a potom prebačen u Sarajevo, gdje je i postavljen.

Objavio/la: MoodSwingeR, 21. Apr. 2005. u 19:02 | Nesvrstano | Nema komentara |

Bez komentara »

Nema komentara.

Ostavi komentar

Your Ad Here
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi: Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 3.0 License.