Doviđenja, drago Sarajevo!
Drago Sarajevo,
Ovaj dan, baš kao i svaki drugi, ne mogu provesti a da ne pomislim na Tebe. Nigdje nema Tvog kržljavog proljeća, nemoćno nabujale Miljacke ili bojažljivog behara koji će se lijeno razbaškariti po baščama tek debelo u maju. Ima daleko ljepših proljeća, znam, ali meni nešto, po običaju, zafalilo ono Tvoje. I zastalo u grlu.
Jeste, priznajem, teško mi je. Ponekad. I znam da sam loš ters kad ovo priznajem, pa šta? Nećeš se Ti mene odreći, nisi ni do sada. Naprotiv, uz mene si bilo onda kada mi je bilo najteže, a Boga mi, i ja uz Tebe. Od mene si napravilo čovjeka, upoznalo me sa, jednom po jednom, tajnama ljubavi, života, tuge, sreće. Naučilo si me svemu. Onome po čemu me vole i mrze, onome od čega živim, ovome što pišem…
Puno si toga otrglo od mene, ali mnogo više toga dalo. Hej, dalo si mi Alfie-ja, savjetovalo da kao ters hodam visoko uzdignute glave po čitavom dunjaluku. I ja, evo, hodam. Ne zastajem, jer ako zastanem, strah me da ću se skrasiti, da će mi se pod kožu uvući tuđi jezik, tuđe proljeće…
Pa što sam onda odlazio, pitaš? Otišao sam dugo nakon svega što Te pregazilo, onda kada su se vratili mnogi kojima si nedostajalo. Otišao sam, jer više nisam mogao izdržati. Znam da ćeš ti bez mene preživjeti, a ja bez Tebe, kakvo si nekad bilo, a u Tebi, kakvo si sada, ne bih mogao. Zato što sam ters. Ako Sarajevo može biti onakvo kakvo treba biti, jebeš takvo Sarajevo. U njemu za mene nema mjesta. Ja svoje Sarajevo nosim sa sobom.
U kripti propalih snova počiva jedan musical, koji nikada nije ugledao svjetlost dana. Odnekud je volšebno isplivao na površinu i ugnijezdio se u mojim zvučnicima. Ja, šta ću, šutim i slušam. Pošto sam jedini koji to sluša, dajem si tu slobodu da zamišljam kako ovi stihovi pripadaju samo Tebi i meni:
“Everything is great
Everything is fine in Sarajevo,
Everything is set
Everything is just as it should be
From the mountains high above
See the city that I love
Everything is here
And all for me.”
(Andrew Barrett: “In Sarajevo, A Musical“)
Da nije bilo svega što nam se desilo prije trinaest proljeća, ove riječi ne bi bile napisane. Da nije bilo svega što nam se desilo, ove riječi bi bile istinite. Barem za mene.
Možda, jednom…
Ipak, sretan rođendan! Do slijedećeg viđenja…
