Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Ljude izjeda potreba da nekom otvore dušu. Naprosto se moraju pokajati za svoje već počinjene i tek zamišljene grijehove, za sitne laži, krupne tajne, i sve ono što su vidjeli u Trajana, a nemaju kome reći. Riječi peku na usnama, čekajući povod da se otisnu u nečije uši. A ne smije se. Što od stida, što od obraza, što od toga da ne ode glava… ili neki drugi dio tijela.

Išli su tako stoljećima na ispovijedi, kopali rupe u zemlji, pisali tajne dnevnike… Pa, ako bi se isti našli, bivao belaj, a ako ne – nikom ništa. Ali, nije to čovjeku dovoljno, da mu je nekako da svoje tajne podijeli sa svima, a da opet niko ništa ne zna, da nikoga ne zaboli glava. A to je nemoguće.

Sve dok ljudi nisu nabasali na weblog. Jao, koje otkriće! Sve svima kažeš, a niko ništa ne zna. Možeš reći koga voliš, koga mrziš, šta si radio u životu, sta tek namjeravaš raditi, o čemu sanjaš, od čega strijepiš… Ma, krasota! Jer, niko ne zna ko si. Možeš biti neko ko želiš biti ili možeš biti ono što jesi, a što niko ne zna.

Osim… osim što nije tako.

Dalje »

Nekad mozganje dovede do upale moždanih ovojnica, a ako bude baš intenzivno, i do upale samoga mozga. Ponekad, odnosno izuzetno rijetko (bar u mene), intenzivno razmišljanje dovodi do fascinantnih otkrića. Kao, recimo, o razlogu postojanja tersova.

U ova posljednja dva dana, kako god okrenem, pokušam, ne ide. Gdje god da metnem tersove, oni se ne uklapaju. Jeste da tu ima individualnosti, tvrdoglavosti, idiosinkrazije (latinski za mimo svijeta), senzibilnosti, ali kako god ih sastavim, nema razumnog objašnjenja. Ali… tersovi neće s umjetnicima, neće s psihopatama, neće sa osobenjacima, neće sa glavninom (to pogotovu)…

Jedno vrijeme je u igri bila teza da tersovi daju originalna viđenja, da navode ljude na preispitivanje, da daju afketivni pomak svojim emotivnim odudaranjem, ali ni jedna ne držaše vode (ni dok su majstori bili tu). Već sam bio na izmaku intelektualnih snaga (koje me drže i do 15 minuta), spreman da priznam poraz i sam razbacam svoje krugove, kad odjednom…

konačno… (tu je Alfie viknuo: “Heureka!”)

Dalje »

U svijetu u kom su vazda mimo svijeta, tersovi prijateljima i neprijateljima odmah upadaju u oči, poput proverbijalnog krmeta u perzijskoj prijestolnici. Nesposobni za adaptaciju i mimikriju, odudaraju od ostalih poput iskrzane, suvišne puzzle pločice, koja se nikako ne uklapa u ostatak mozaika.

Izbrušeni finom rukom evolucije ili postavljeni Božijom voljom, kako hoćeš, tersovi ipak nezadrživo nastavljaju svoje postojanje kroz generacije. Kako nam do sada nisu posmicane štrčeće, lude glave u političkim prevratima i svakovrsnim progonima koje je ljudski rod sebi namijenio, i nismo nestali u potopu, ledenim i inim mračnim dobima, to može značiti samo jedno:

Ima neki razlog zbog kojeg tersovi postoje.

Baš me zanima koji je to razlog, ili više njih, zbog kojih, ovako društveno neuklopivi i emotivno ćoškasti, ipak veselo kaskamo skupa sa (nezanimljivim) ostatkom društva. I to nezaustavljivo!

Da čujem, s’il vous plait!

Kada jednom u mladosti postaneš profesionalni bjegunac, nemaš puno stvari sa kojima bježiš. Onoliko koliko stane u kofere, po jedan u svaku ruku, pa to uprtiš sa sobom. Kada bježiš od sebe i koferi su preveliki luksuz. A i nezgrapni za ono sto nosiš – sjećanja.

Odlučiš ponijeti sjećanja tek koliko stane u šake, tek toliko da ne zaboraviš ko si, onda shvatiš da se bijeg i sastoji u tom zaboravu, pa nesretan širiš prste, pustajući sjećanjima da cure na tlo, nadajući se da ćeš se sutra probuditi kao neko drugi, bolji, neko čija će sjećanja biti vrijedna pamćenja.

Ponavlja se ova stvar iz noći u noć, iz godine u godinu, the eternal sunshine of the spotless mind, dok, naposlijetku, jednom ne digneš ruke. Ko na sebe, ko od sebe, ko od bježanja. Sjedneš iscrpljen i prazan na tlo, znaš da nikad nećeš biti neko drugi, osvrneš se oko sebe, da ti je barem biti onaj prvi, onaj od koga bježiš, gledaš da nije šta ostalo od tvojih sjećanja koja si raskalašno razbacivao poput bezvrijednih dinara.

Dalje »

U vrhu piramide svekolikih antitersističkih snaga stoji majstor svog zanata, ninja-specijalac, u narodu poznatiji kao Pollyanna. Baš kao i James Bond, i Pollyanna je literarni lik koji dolazi tiho i podmuklo ulazi u naše živote (eh, da je bar u legendu).

Pollyanna je za tersa isto što i Buffy za vampira. Takve se osobe rađaju sa misijom širenja optimizma, veselog raspoloženja i nalaženja nečeg pozitivnog u svemu što nas okružuje. Fuj! One se raduju proljeću, sunčanom danu, cvrkutu ptica… ah, ne mogu dalje…

Tako opremljeni i obučeni specijalci se svom snagom ustrijemljuju na tersove, ne bi li ih kako “dozvali pameti” i natjerali da svijet promatraju ružičasto. Nema te gorčine i tersluka koja se može izliti a koja će jednu Pollyannu natjerati da poklekne i promijeni gledište. Tamo gdje pametan čovjek popušta (pred tersom, dakako), Pollyanna ne posustaje i tvrdoglavo nastavlja dalje. Pošto su svi u raji uvijek na strani Pollyanne a protiv tersa, tersu preostaje jedino da bježi glavom bez obzira ili da se uputi u pravcu Jekovca. Između Njih i Nas nema mira, suživota i tolerancije. Tačka! Osim ako…

Dalje »

Život jednog tersa nikad nije jednostavan, ali da bi vazda bio veseo i zabavan, brinu se posebne antitersističke snage. One su brojne, dobro organizovane i dolaze u raznim oblicima, veličinama i bojama, vične su različitim oblicima borbe i opremljene za borbu u svim uvjetima.

Ruku na srce, pošto su tersovi neizlječivi individualisti, a pođehkad i samotnjaci, pripadnici antitersističkih jedinica također najčešće djeluju pojedinačno, nešto kao Delta Force. U slučaju potrebe, one su se u stanju jako brzo uvezati u cilju opkoljavanja i iskorijenjivanja jednog tersa. Antitersističke snage postoje u vidu paravojnih i zvaničnih formacija.

Dalje »

Odlučim ja tako neki dan da svom tersluku nadijem ime. Sve mislim, dugo smo se družili, jedan drugom poslužili i, k’o Fata Muju, ni mene moj tersluk nikad, pa ni u najtežim trenucima, nije napuštao… Postali smo pravo bliski, pa mi tersluk već neko vrijeme zvuči odveć generički, bezlično. Ne dolikuje to više mome tersluku.

Jer, moj je tersluk jedna ljudina od tersluka. Ima i ličnost i karakter, mijenja raspoloženja k’o kaleidoskop, jos i više nego ja. Što više gledam oko sebe, sve mi više ima smisla – ljudi daju imena cukama, macama, biljkama, autima, razornim vjetrovima (ne onim koje sami proizvode), pa što ja ne bih dao ime svome tersluku?

I sad premišljam – koje ime da mu dam? Naše ili Njihovo? Domaće ili strano? Muško ili žensko? Lijepo ili ružno? Uh, koliko dvojbi oko jednog tersluka. Na trenutak mišljah da ovdje otvorim kakvu vrstu konkursa, ali posto mi je do tuđeg mišljenja stalo kao do cijena nekretnina u Patagoniji, brzo me prođe i ta misao.

Naposlijetku, ja se opredijelim za Alfie. Alfie!? Aha, i to iz nekoliko razloga. Jedan je taj što se jedan od rijetkih tersova koji je uspio u show-businessu zvao Alf (makar bio i izmišljeni lik i, usto, vanzemaljac). Drugi je u tome što se jedan od meni omiljenih altova (i ters po prirodi), Alison Moyet, također odaziva na isti nadimak. Treći je taj sto su i malenog Alfreda (Hitchcocka) sigurno zvali Alfie dok isti nije jednog dana potersao i stao praviti onako vesele i bezbrižne filmove.

Naposlijetku, ko ne bi želio da mu tersluk izgleda kao Jude Law? Elokventan, šarmantan, duhovit, naočit, elegantan, baš kao i lik iz istoimenog filma, e to je sve što moj tersluk nije. Zato je Alfie baš dobro ime za njega.

Sad lijepo, kad god nešto pročitam, vidim ili čujem, mogu u miru i rahatu da se obratim svom tersluku za stav i mišljenje. Pa kažem:

“What’s it all about, Alfie, ha?“