Raskorak vremena
John Marcher je lik koji živi s osjećajem da je predodređen da mu se u životu desi nešto golemo, nešto čudesno ili čudovišno, svejedno, ali nešto što će njegov život uzdrmati iz temelja i obezvrijediti sve što mu se do tada desilo. Paraliziran tim osjećajem, on čitav život provodi strijepeći i čekajući da mu se to nešto (zvijer iz džungle) prikrade i spopadne ga i tek na kraju shvati da mu se ništa pod milim Bogom nije desilo i da je čitav život uludo protraćio propustivši priliku da iskusi pravu ljubav, sreću, radost, tugu…
Nekakav me strah obuzeo dok sam se pitao može li se meni, baš kao i Tebi, desiti isto. Baš sam razmišljao imam li ja svoju zvijer iz džungle u glavi i čekam li i ja na nešto. Nešto da me degaussira, iz temelja protrese i preobrazi. Zastrašujuće bi bilo ako čekam. Nepodnošljivo, čak. Ali, kako ću znati?
Hinjski se osvrnem po vlastitom životu, da niko ne vidi, tražeći znakove koji bi ukazali na jedno ili drugo. Onda me u haustoru potisnutog sjećanja sačekala moja Zvijer, zacakljenih očiju, rascijepljenih čeljusti i naoštrenih kandži. Sjećanja su slike, ne grizu i ne udaraju, samo malo bole, ne možeš se od njih prepasti. Tako se ni ja ne prepadnem svoje Zvijeri iz sjećanja.
Shvatim, prneražen, da je mene moja Zvijer zaskočila davno, aprila 1992. i iz temelja meni, svima nama, promijenila život, onako kako John Marcher nikada nije mogao ni sanjati.
Tako me zakačila da mi je u hipu odvalila komadinu mesa, komadinu duše, komadinu Mene i zauvijek ih odvojila od onoga što sam do tada bio ja. Jedini način da taj otkinuti dio sebe sačuvam je bio da ga nekako zaledim.
I tako dio Mene stoji zamrznut u istom onom stanju u kom je bio u aprilu 92; dio Nas koji će zauvijek imati 7, 16 ili 21 godinu, onoliko koliko smo imali tih aprilskih dana, kada nas je Zvijer zaskočila i zauvijek izmijenila. Ili zaustavila u vremenu. I jedino što Ti i ja možemo uraditi, jeste da budemo dobri i pažljivi prema onom dijelu Sebe koji je zastao na svojih sedam, šesnaest, dvadeset i jednu…
Svake večeri kad pođem na spavanje ja navijem dva sata koji pokazuju vrijeme i datum. Na jednom stoji današnji dan, godina 2005; na drugom je rani april 92. Kada se ujutro probudim, ja prvo pogledam satove: onaj prvi je prebacio na Novi dan, onaj drugi se nije ni pomakao, iako i on svo vrijeme otkucava. Ne znam da li će se ikada pomaći, ali ja ga svejedno navijam. Iz noći u noć. I s nestrpljenjem ga pogledam izjutra. A dobro znam da već dugo živim u raskoraku vremena - između ovog sadašnjeg i Onoga Onda. I što vrijeme više prolazi, sve mi je teže održati se u tom raskoraku.
Pa se pitam: Dokle ću moći izdržati ovako?
