Beast In the Jungle
Jučer me zarobila kiša. U kući. U srcu. Dok se ne isplače ne mogu nikamo, osjećam se poput zvijeri u kavezu. Kružim iza prozora do iznemoglosti. Onda sjednem, glođem kosti, čitam…
Čitati ne bih smio, barem ne po ovakvoj kiši. Uvijek me ono što čitam po kiši namami u svoje tobože suho i toplo skrovište i ja se, poput Crvenkapice naivno, otisnem u svijet iza stranica, iza ekrana, iza ogledala. Ali se ne umijem vratiti. I ne želim, na kišu.
Samo što ja nisam čitao bajke. U ponekima od njih bi se isplatilo ostati. Ali ne, slobodan od svoje svijesti, ja sam čitao tok tuđe. I ponijela me matica. Nezadrživo, nisam se mogao oduprijeti, tek održati glavu nad površinom. Opet mokro, hladno, mračno.
Ne znam kako sam došao sebi, da li sam izronio ili isplivao, uhvatio sam se kako stojim kraj prozora, pogleda fiksiranog ispod mosta, na tmurnu, mreškavu površinu rijeke, pitajući se:
“Hoće li i sa mnom tako biti?”
E tada me uhvatio strah. Strah koji se ne može prodati, izgnati smijehom, rastopiti lijekovima. Strah da, kao John Marcher, ne budem čovjek svog vremena, čovjek kojem se ništa na ovom dunjaluku nije desilo. Da nestanem, a da me nije ni bilo.
“Zato i pišeš ovo” - ceri se Alfie - “Zato što se bojiš prolaznosti”.
“Pa šta?” - odvraćam ja mrzovoljno - “Bojiš se i ti”.
“Ma nemoj!” - izaziva me - “A čega se ja to bojim? Ili koga?”
“Ti, moj Alfie… ti se bojiš Virginije Woolf”.
Ova svaki put upali: Alfie se strese i istrči na kišu.
