The Man Who Sold the World*
Davno sam prodao Svijet. I Ovaj i Onaj. Odrekao sam se iluzija, tog gnusnog balasta koji mi se prodavao kao blago, kao nada, a nije bio ništa doli teret od čijeg su mi nošenja obamrle ruke. I um.
Sada sam slobodan. Ostavio prošlost, odrekao se budućnosti, u trenutku u kom postojim i u kom koračam mogu se sagledati u svoj svojoj prizemnosti a da mi se lice ne zgrči od užasa. Od gađenja. Od stida. Od razočarenja.
Ovako slobodnog i prizem(lje)nog me ništa ne može oboriti. Povrijediti. Kada sam prodavao Svijet, pitali su me šta želim zauzvrat.
“A, ništa” - odgovorio sam.
“Ništa?” - začuđeno me upitao uglađeni gospodin sa velikim obrvama, nakostriješivši ih.
“Ništa” - potvrdio sam - “U stvari, želim da od mene uzmete još nešto”
“A šta bi to bilo?” - čudio se dalje gospodin.
“Uzmite mi strah. Sav moj strah. Eto vam ga.”
“Pa naravno, smatrajte to riješenim” - lice mu se razvuklo u srdačan osmijeh i on mi je pružio ruku - “Zadovoljstvo je poslovati s Vama. Ako još nešto trebate, slobodno me potražite. Ja sam doktor Faustus.”
Od tada hodam potpuno slobodan. Od vremena i prostora. Od iluzija i straha. Držim da sam napravio dobru nagodbu. Ponekad zastanem i upitam Alfie-ja:
“Jesam li ja samo realan ili ipak melanholičan?”
Na Alfie-jevom licu igra zagonetni osmijeh Mona Lise. Kaže mi:
“Pogledaj u ogledalo.”
Poslušam ga. On mi šapuće na uho:
“You’re face to face,
With the man who sold the world”
* Ovog tersa JAKO živcira kad se nekome omakne da je ovo pjesma od Nirvane.
