De Tersium Nihili Nisi Bene - Pars Secunda
Poslije nekih godina pozove mene dobra vila koja mi je pomagala da, s vremena na vrijeme, ovim ili onim poslom, posjetim rodni kraj i kaže da je našla vilenjaka s kojim se namjerava skrasiti i da bi mene vrlo rado vidjela na svom vjenčanju.
Kaže vila kako će se ići udavati u vilenjakovu zemlju i kako će biti malo njenih zvanica, pa bi svakako voljela da ja, među odabranima, “pojačam” njenu stranu. Uspuha ona tako meni u jedra vlastite veličine i nostalgije, te nošen tim dobrim vjetrovima i drugim, sebičnim razlozima, doplovih do rodnog kraja usred zime i usred svadbene procesije.
Osvrnem se malo, upoznam ljude, sretnem stare prijatelje iz dalekih krajeva, ponesu nas priče iz davnina… sve dok ne ugledah nešto što me natjeralo da protrljam oči. Gledam vilu, gledam vilenjaka, gledam kumu… kad ono - kuma Mojca!
Dolazeći još uvijek sebi, shvatim da sam dosta dugo izbivao iz ovih krajeva, da se ljudski odnosi mijenjaju i razvijaju, da su vila i Mojca postale, ispade, veoma dobre prijateljice, i da je Mojca garant, poput svih drugih tersova, negdje ispod grube vanjštine (ali veoma, veoma duboko) mila i draga osoba. A i izgledala je puno opuštenije i zadovoljnije ovaj puta.
Sve se to lijepo posložilo i sleglo, ja poslao Alfie-ja na spavanje, pa smo dalje svi fino uživali u programu obaveznih likova. Čak sam se i ja, tradicionalno namrgođen i ukočen, uspio opustiti, proveseliti, pa i zaplesati.
I tako se u jednom trenutku, obnevidio od plesa i vinskih isparenja, nađem vis-à-vis sa Mojcom. Što zbog radosnog povoda, što zbog dobrog provoda, počnemo Mojca i ja pričati, isprva oprezno, potom malo srdačnije. Kad smo tako iskomentirali vjenčanje, ispitali se za zdravlje i međusobne poznanike, nastane jedan trenutak malo neugodne tišine, koji Mojca prekine riječima: “Znaš šta… Sjećaš se ti onog vašeg seminara prije par godina?”.
“Naravno da se sjećam, Mojca, kako bih ONO mogao zaboraviti” - odvratim ja.
“Eee” - nastavlja ona - “Ja sam tada bila u nekoj jako lošoj fazi u svom životu.”
“Nije valjda!?” - kažem ja, gotov sakrastično.
“Ama, jeste” - zanemari ona ovu moju strijelicu, te nastavi - “Bila sam nezadovoljna sa svim: poslom koji me gušio, ljudima s kojima sam radila, ma sve me nekako bilo pritislo.”
“Ali” - tu joj se lice ozari osmjehom - “Onaj vaš seminar je meni promijenio život. Poslije toga sam skontala šta hoću, našla novi posao, sad mi je predivno, odlična mi je ekipa, radim sve što volim, puno putujem… eto baš ove sedmice su mi dali da pokrivam novo područje, pa idem tamo. Pravo sam sretna! Molim te, pozdravi M ako ga vidiš i zahvali se i njemu za sve.”
“Iskreno, Mojca, ne znam šta da ti kažem…” - krene iz mene - “Ali, pravo mi je drago da ti dobro ide i, najvažnije, da si sretna. Naravno, pozdravit ću M kad ga vidim i… nema na čemu.”
Tu se naš petominutni razgovor završio i ja sam otišao za svoj sto, pomalo zatečen. Čudno je to kad tvoje riječi, savjeti ili postupci imaju takav uticaj na tuđi život. Pomalo opijajuće, pomalo zastrašujuće. Nikada nisam volio davati savjete, u ovom slučaju ga nisam ni dao, ali eto, neko je iz mojih riječi izvukao nešto pozitivno i u svom životu napravio promjenu na bolje.
“Barem je sve dobro ispalo” - zaključim ja svoj kratki nečujni monolog i pridružim se društvu za svojim stolom. U slijedećih pet minuta je razgovor bio zaboravljen, mada me je jednom ili dvaput probolo ono moje “Ne znam šta da ti kažem…” Jeste da sam ters, ali opet mi to nekako zvučalo iskidano iz konteksta. Zašto li sam to rekao?
Do pred jutro sam već definitivno sve zaboravio, uključujuči skoro i vlastito ime. Slijedećih sam par dana proveo dolazeći sebi i svojoj (novoj) kući. Dogovarao sam susrete sa ljudima koje je zanimalo kako je sve proteklo, prebirao u sebi priče koje ću im ispričati, a onda je u četvrtak zazvonio telefon.
Dobra vila mi je, kroz suze i jecaje, rekla da je Mojca taj dan poginula. Išla je obići nova područja koja su joj dodijelili i kojima se toliko radovala i negdje na cesti ju je sačekalo… Direktno, neopozivo, nepopravljivo.
Baš kao sa glupog seminara, Mojca je izjurila iz života…
Ja i dalje ne dijelim savjete. Tersovima i netersovima jednako. Isto tako, znam da sve što kažem i uradim na neki način može imati uticaja na druge ljude. Kakav će on biti i do čega će dovesti, nije u našim rukama. Ni leptir ne zna šta se može desiti kad zamahne krilima.
Pitam se ponekad, da li sam mogao nešto reći ili uraditi… da li se nešto moglo promijeniti. Sumnjam, iako pravi odgovor nikada neću znati. Ali uhvatim sebe kako razmišljam o tome. Ta razmišljanja obično završe sa:
“Draga Mojca, ne znam šta da ti kažem…”
