De Tersium* Nihil Nisi Bene - Pars Prima
Te se godine tek odselih u tuđinu i bijahu moje veze sa rodnom grudom dosta jake. Dijelom sam uma i povećim dijelom srca još živio tamo, pa sam objeručke prihvatio prvi poziv da, zbog nekog posla, malo navratim. Uzelo je mene da raju učim stress managementu (dati tersu to u ruke je kao uzeti piromana da podučava tehnike gašenja vatre) i ja se preko noći zatekoh kako vrijednoj grupi neimara građanskog društva vazim o opuštanju, meditaciji i sličnim nesvrsishodnim aktivnostima.
Iako sam o tome znao malo ili gotovo ništa, dijelio sam tegobni posao sa M, koji je jogom i vođenom fantazijom mogao do Sudnjega dana. Uostalom, znao sam da je ljude trebalo samo malo potaknuti, navesti da pričaju, a onda imati strpljenja i snage slušati ono što im je na srcu, pa će tri dana proći dok dlanom o dlan.
I tako mi zavrtismo rulet emocija, raja počeše podizati uloge, poneko pusti koju suzu, a poneko isplaka i cijelu kišu. Sve je to spadalo u rok službe i dalo se rutinski privesti kraju, samo su sa jedne od stolica postavljenih u krug počeli stizati sve glasniji i glasniji protesti.
Mojca, kako se zvala sjedilica na toj stolici, je svoje negodovanje uvijek izražavala ljutnjom. Nekim čudnim putem je sve emocije pretvarala u nezadovoljstvo i to jasno stavljala do znanja, prekidajući M i mene svakih par minuta zajedljivim primjedbama. “Uh, koji ters” - prošlo mi je kroz glavu.
Naposlijetku je Mojca ustala, izjavila kako se njoj “ovo ništa ne sviđa”, kako joj je “dosadno”, i kako ona smjesta “mora izaći”. Uzalud je M objašnjavao kako dosada nije autentično osjećanje, kako uvijek predstavlja znak otpora prema nečemu, kako bi se time mogli malo pozabaviti… Mojca je poput strijele izjurila pored nas i otišla se duriti i otpuhivati pred zgradom.
Mi smo nekako skrpili situaciju i nastavili do pauze, na kojoj na se Mojca obavijestila da joj je ovo “gubitak vremena” i da će “razmisliti hoće li ostati do kraja”. Uto sam i ja aktivirao Alfie-ja i hladno je obavijestio da ćemo “o tome za vrijeme sesije”, a onda, kada je pauza završila, pred svima još hladnije rekao da će “Mojca razmisliti i donijeti po sebe najbolju odluku”, stavivši jasno do znanja da je nećemo nagovarati da se, poput ljutitog djeteta, predomisli, i prešao na drugu temu.
Mojca se, namrgođena, odlučila da ipak ostane i preostala je dva dana provela uspuhujući i uzdišući poput ježa, ali se uljudno i pristojno ponašala, pa smo sve priveli kraju u nekoj podnošljivoj hladnoći. Ona je na kraju rekla kako “ništa nije naučila ni postigla” i kako su joj ta tri dana bila “bezveze”. Rastanka se više ne sjećam, ali izvjesno nije bio srdačan.
Znam da je poslije izvjesnog vremena Mojca svraćala do grada do kojeg sam živio, moj formalan poziv da se javi je jednako formalno zaobišla i ja sam zaključio da sa tersovima ovakve vrste ionako ne treba imati nikakvog posla.
Otada su prošle godine.
* Za potrebe se ove priče ters deklinira po drugoj deklinaciji latinskoga jezika.
