Umijeće tersanja

Zašto dolaziti sebi, kad od sebe ionako ne možeš pobjeći? Wherever you go, there you are…

Intimacy vs. Anonymity*

Ljude izjeda potreba da nekom otvore dušu. Naprosto se moraju pokajati za svoje već počinjene i tek zamišljene grijehove, za sitne laži, krupne tajne, i sve ono što su vidjeli u Trajana, a nemaju kome reći. Riječi peku na usnama, čekajući povod da se otisnu u nečije uši. A ne smije se. Što od stida, što od obraza, što od toga da ne ode glava… ili neki drugi dio tijela.

Išli su tako stoljećima na ispovijedi, kopali rupe u zemlji, pisali tajne dnevnike… Pa, ako bi se isti našli, bivao belaj, a ako ne - nikom ništa. Ali, nije to čovjeku dovoljno, da mu je nekako da svoje tajne podijeli sa svima, a da opet niko ništa ne zna, da nikoga ne zaboli glava. A to je nemoguće.

Sve dok ljudi nisu nabasali na weblog. Jao, koje otkriće! Sve svima kažeš, a niko ništa ne zna. Možeš reći koga voliš, koga mrziš, šta si radio u životu, sta tek namjeravaš raditi, o čemu sanjaš, od čega strijepiš… Ma, krasota! Jer, niko ne zna ko si. Možeš biti neko ko želiš biti ili možeš biti ono što jesi, a što niko ne zna.

Osim… osim što nije tako.


Skoro uvijek, ali baš skoro uvijek, kada govoriš o intimi, gubiš na anonimnosti. Koliko god se činilo da je moguće imati i jedno i drugo, nije. Postavljati stvari na blog je isto kao i vješati (prljavo) rublje na prozor - nikad ne znaš ko će slučajno nabasati tuda i kome će se kockice posložiti.

Unos na blogu je javna stvar, koliko god se činila privatnom. A tako se prokleto privlačno čini privatnom. Ono sto napišeš ovdje, više ne pripada tebi, zato pazi čega se odričeš. Ja ne postavljam ništa sto bi me morilo da se sutra pojavi u New York Times-u ili Avazu, nije važno. Moji prijatelji znaju ili ne znaju za ovaj blog, ako ko naleti, dovoljno im je pogledati moju adresu.

Ali, ja nemam iluzija. To je dobra strana tersluka. Neka meni moga Alfie-ja. Ima on jarana koji ze zove Murphy.

Ali, o tome neki drugi put.

* Intimacy vs. Anonimity je nepoznata, šesta i po faza emotivnog razvoja čovjeka koju je Sony Ericsson, manje poznati brat Erika Eriksona pridodao postojećim epigenetskim fazama razvoja ljudi (njih 8).

Objavio/la: MoodSwingeR, 25. Mar. 2005. u 21:18 | Nesvrstano | Nema komentara |

Bez komentara »

Nema komentara.

Ostavi komentar

Your Ad Here
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi: Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 3.0 License.