Ljude izjeda potreba da nekom otvore dušu. Naprosto se moraju pokajati za svoje već počinjene i tek zamišljene grijehove, za sitne laži, krupne tajne, i sve ono što su vidjeli u Trajana, a nemaju kome reći. Riječi peku na usnama, čekajući povod da se otisnu u nečije uši. A ne smije se. Što od stida, što od obraza, što od toga da ne ode glava… ili neki drugi dio tijela.
Išli su tako stoljećima na ispovijedi, kopali rupe u zemlji, pisali tajne dnevnike… Pa, ako bi se isti našli, bivao belaj, a ako ne - nikom ništa. Ali, nije to čovjeku dovoljno, da mu je nekako da svoje tajne podijeli sa svima, a da opet niko ništa ne zna, da nikoga ne zaboli glava. A to je nemoguće.
Sve dok ljudi nisu nabasali na weblog. Jao, koje otkriće! Sve svima kažeš, a niko ništa ne zna. Možeš reći koga voliš, koga mrziš, šta si radio u životu, sta tek namjeravaš raditi, o čemu sanjaš, od čega strijepiš… Ma, krasota! Jer, niko ne zna ko si. Možeš biti neko ko želiš biti ili možeš biti ono što jesi, a što niko ne zna.
Osim… osim što nije tako.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 25. Mar. 2005. u 21:18 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Nekad mozganje dovede do upale moždanih ovojnica, a ako bude baš intenzivno, i do upale samoga mozga. Ponekad, odnosno izuzetno rijetko (bar u mene), intenzivno razmišljanje dovodi do fascinantnih otkrića. Kao, recimo, o razlogu postojanja tersova.
U ova posljednja dva dana, kako god okrenem, pokušam, ne ide. Gdje god da metnem tersove, oni se ne uklapaju. Jeste da tu ima individualnosti, tvrdoglavosti, idiosinkrazije (latinski za mimo svijeta), senzibilnosti, ali kako god ih sastavim, nema razumnog objašnjenja. Ali… tersovi neće s umjetnicima, neće s psihopatama, neće sa osobenjacima, neće sa glavninom (to pogotovu)…
Jedno vrijeme je u igri bila teza da tersovi daju originalna viđenja, da navode ljude na preispitivanje, da daju afketivni pomak svojim emotivnim odudaranjem, ali ni jedna ne držaše vode (ni dok su majstori bili tu). Već sam bio na izmaku intelektualnih snaga (koje me drže i do 15 minuta), spreman da priznam poraz i sam razbacam svoje krugove, kad odjednom…
konačno… (tu je Alfie viknuo: “Heureka!”)
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 25. Mar. 2005. u 3:57 |
Tersologija |
Nema komentara
