Las Cajitas de la Memoria
Kada jednom u mladosti postaneš profesionalni bjegunac, nemaš puno stvari sa kojima bježiš. Onoliko koliko stane u kofere, po jedan u svaku ruku, pa to uprtiš sa sobom. Kada bježiš od sebe i koferi su preveliki luksuz. A i nezgrapni za ono sto nosiš - sjećanja.
Odlučiš ponijeti sjećanja tek koliko stane u šake, tek toliko da ne zaboraviš ko si, onda shvatiš da se bijeg i sastoji u tom zaboravu, pa nesretan širiš prste, pustajući sjećanjima da cure na tlo, nadajući se da ćeš se sutra probuditi kao neko drugi, bolji, neko čija će sjećanja biti vrijedna pamćenja.
Ponavlja se ova stvar iz noći u noć, iz godine u godinu, the eternal sunshine of the spotless mind, dok, naposlijetku, jednom ne digneš ruke. Ko na sebe, ko od sebe, ko od bježanja. Sjedneš iscrpljen i prazan na tlo, znaš da nikad nećeš biti neko drugi, osvrneš se oko sebe, da ti je barem biti onaj prvi, onaj od koga bježiš, gledaš da nije šta ostalo od tvojih sjećanja koja si raskalašno razbacivao poput bezvrijednih dinara.
Istina, neka od tih sjećanja, posebno ona loša, te prate kao bijesni psi. Ne osvrćeš se na njih, ionako više ne bježiš, neka ih, neka reže oko tebe, već ti tražiš ima li šta od onih drugih, ljepših, tananijih sjećanja, onih koja će svjedočiti da si bio čovjek, voljen i živ, a ne sjena koja bježi pod okriljem noći.
Neka od njih nađes razbacana usput, nemarno, dok ideš natrag stazom kojim si došao. Prašnjava, pohabana, ali još uvijek tu, netaknuta. Druga si ostavio kod prijatelja i ljudi koje si sretao u putu, pa kad ih sretneš, mozes ih tražiti natrag. Ali često, što slučajno, što namjerno, ljudi ne budu pošteni kada su sjećanja posrijedi.
Tako, oni podmetnu svoja sjećanja kao tvoja, pa ti ležiš na njima dok se iz njih ne izlegu neki čudovišni ptići ili, još gore, ukradu tvoja sjećanja pa ti ih podmetnu kao svoja. S pravom, jer ti si ih se ionako odrekao. A ti ne samo da ne znaš ko si, već više ne znaš ni ko si bio. I naposlijetku, kada to više ne želiš, shvatiš da si ipak uspio pobjeći.
Ubuduće ću svoja sjećanja pohranjivati u kutijice. U njih ću stavljati slike, zapise, suze, osmijehe i drage ljude. Na kutijicama ću pažljivo napisati kome pripadaju, pa ih onda polagati u rupe kraj puta i brižljivo zatrpati prašinom zaborava. Sa sobom cu nositi list papira na kom ću bilježiti gdje sam i kada pohranio koju kutiju.
Na vrhu tog lista papira će stajati naslov:
Las Cajitas de la Memoria
