Antitersističke jedinice
Život jednog tersa nikad nije jednostavan, ali da bi vazda bio veseo i zabavan, brinu se posebne antitersističke snage. One su brojne, dobro organizovane i dolaze u raznim oblicima, veličinama i bojama, vične su različitim oblicima borbe i opremljene za borbu u svim uvjetima.
Ruku na srce, pošto su tersovi neizlječivi individualisti, a pođehkad i samotnjaci, pripadnici antitersističkih jedinica također najčešće djeluju pojedinačno, nešto kao Delta Force. U slučaju potrebe, one su se u stanju jako brzo uvezati u cilju opkoljavanja i iskorijenjivanja jednog tersa. Antitersističke snage postoje u vidu paravojnih i zvaničnih formacija.
Paravojne antitersističke snage su amateri, najčešće tetke, daidžinice i slični članovi obitelji, kojima je dio životne misije “učenje” tersa lijepom ponašanju, društveno prihvatljivom iskazivanju osjećanja i, po mogućnosti, iskrenom radovanju njihovom najnovijem makrameu. Iako naoko benigne, ove su snage jako podmukle, jer su im zalihe municije neiscrpne; stoga je strateško povlačenje najbolji potez u okršaju sa ovakvim snagama.
Zvanične formacije dolaze u vidu psihologa, pedagoga, socijalnih radnika, čak i (pljuc!) psihijatara. Oni su obučeni za sistemsku detersifikaciju putem savjeta, analiza, a u težim sukobima znaju pribjegavati čak i bojnim otrovima (lijekovima). Partizanska borba (boravak u šumi & na planini) je metoda izbora u ratovanju sa ovakvim profesionalcima. U slučaju neizbježne konfrontacije, najbolje je hiniti predaju, klimati glavom i govoriti “Yes, yes, yes…” u pravilnim ritmičkim razmacima, a potom, pri transportu, pobjeći u Kapelske krijesove (pridruživanje Dimnjačaru & klapi je fakultativno).
Najzaguljenije je za tersa ako mu se neko od specijalaca ujedno zalomi u familiji, te su konfrontacije neizbježne u dužem vremenskom periodu. Osim bježanja glavom bez obzira, nemam nikakav pametan savjet, mada u međuvremenu radim na tome.
