Tersovi svih zemalja, ujedinite se!
Tersluk odražava skeptičnu individualnost i uvijek otkriva drugačiji pogled na stvari, makar često crn i/ili blesav. Svaki kolektiv, s druge strane, teži bespogovornom konformizmu i nudi isključivo jedno, i samo jedno, viđenje stvari.
Razumijem tu potrebu društva da se ponaša poput stada, jer kad svi misle i djeluju u istom pravcu, to povećava izglede tog društva za opstanak. Pod uslovom da stado ne kaska veselo ka ambisu, što se znalo desiti nebrojeno puta do sada.
Tersovi u takvim situacijama mogu pomoći svojim trezvenim, zajedljivim gledištima. Ali nam se ne da. A i što bi, nije se ters rodio da bi svijetu ugodio, niti da bi stada izvlačio iz kojekakvih zabluda. To je posao za aktiviste, disidente i čobane, mi smo već odavno u pastorali, zadovoljni onim što jesmo.
No, evo jednog paradoksa koji me progoni danima - tersovi su više diskriminirani u slobodnim negoli u totalitarnim režimima.
U totalitarnim je režimima sve crnjak, pa tersovi ne odudaraju puno od okoline. Većina je tersova dovoljno inteligentna da zna stati na granici satire i ne suprotstavljati se direktno stampedu u svom stadu. Tersovi su tako onomad bili u pionirima, na radnim akcijama, pičili sa štafetom, nikad protiv stihije, ali uvijek sa misterioznim osmijehom na licu, koja je pažljivom promatraču otkrivala da oni ZNAJU da je to sve ubleha. (Hm, pomenuvši osmijeh, pade mi na pamet da je i Mona Lisa bila ters).
Sa druge strane, u mnogim nazovi liberalnim društvima postoji takozvana diktatura dobrog raspoloženja. Svi moramo biti čili i veseli, horni za rad i ekstatični na kraju dana nakon što smo se dobro naradili. U čemu je svrha tolikog rada, niko se ne smije pitati, jer rad je sam sebi svrha, on oslobađa, liječi i čini čovjeka, sve istovremeno. Mi tersovi, dakako, znamo da nije tako, ali gluho bilo da nam se dopušta da se izražavamo slobodno, jer vršimo emotivnu subverziju tako što “širimo negativnu energiju”. A to što oni nasilu šire svoju j*benu “pozitivnu energiju” kud god stignu i ne pitaju nikoga, tu nikom ništa?
Ubiše nas u pojam “pozitivnom pričom”, timskim radom, a posebno osmijesima. Ters na te izvještačene dvoredne bljeskove reagira kao vampir na zraku sunca. Kud god se okreneš, samo te time gađaju. Ali, to im nije dovoljno. Kad sve drugo omane, tu su Prozac, Zoloft i četa drugih bobica što im imena završavaju na -oxetin. Lijekovi će dohakati vašem tersluku i na vaša lica zauvijek uklesati osmijeh. E, hoće qurac!
Ne da ni ters na sebe. Mada danas nije lako biti ters, recimo, u Americi. Posebno je teško biti ters u Kaliforniji. Zato ja ne živim u Kaliforniji. Umjesto toga, držim se svoga grada, gdje me, kad jutrom sjednem za volan, pozdravljaju razdragane sirene dok mi vozači srdačno pokazuju srednji prst, želeći mi još jedan lijep dan uz tople pozdrave mojoj familiji.
Ja znam da ima nade za tersove. Ali, da bismo opstali, moramo na tren popustiti u svojoj individualnosti, makar donekle zanemariti indiferentnost prema svemu na ovom svijetu i, za početak, shvatiti da smo beznadežno nesposobni da se bilo kako organiziramo. Ali barem se možemo držati skupa u svrhu vlastitog opstanka. Prvi korak uvijek leži u prepoznavanju.
J*bo prepoznavanje. Slušaj kad kažem:
Tersovi svih zemalja, ujedinite se!
