Sonata Sarcastica
U opstanku jednog tersa, sarkazam i ironija imaju prilično istaknutu ulogu. Neizravnim riječima ljudima daješ do znanja šta stvarno misliš, pobereš koji bod na inteligenciju, izmamiš pokoji osmijeh, a pođehkad i probiješ led među rajom.
Po jednostavnoj definiciji, ironija i sarkazam su stilske figure u kojima govoriš upravo suprotno od onoga što misliš. Razna su tumačenja po kojima se sarkazam i ironija razlikuju jedno od drugog, ali je meni najdraža ona britanska.
Po toj je definiciji sarkazam očigledan, što zbog izgovorenih riječi, što zbog načina na koji ih izgovaraš, a što zbog neverbalne komunikacije. Kolutanje očima ili klimanje glavom dok govore “Aha, hoću, hoću” ili “Sve se bojim” je jedan od prvih koraka kojima male Sarajlije ovladavaju korištenjem sarkazma. U svakom slučaju, kod sarkazma je i posljednjem idiotu jasno da ga levatiš.
Ironija je, sa druge strane, daleko suptilnija. Iako i dalje koristiš riječi suprotne tvome stvarnom mišljenju, ovaj puta to radiš ubjedljivo, bez prizvuka u glasu ili neverbalnih znakova koji bi odali pravi smisao tvojih riječi. Osoba koja je predmet ironije nerijetko misli da joj se laska ili da joj se udijeljuje kompliment. Otuda i fraza u engleskom jeziku: “The irony was lost on him/her”. Osim što su autori gornje definicije, Britanci su ujedno i pravi majstori ironije.
Jedno od najvećih umijeća u ovoj oblasti je fino balansiranje na granici između sarkazma i ironije, kada sugovornik na tren pomisli kako ga pod*ebaješ, ali se sve doima tako ozbiljno da se ne usuđuje otvoreno pitati. Onda iz razgovora izlazi prihvativši kompliment, ali sa čudnim okusom u ustima.
Sarajevska je raja do savršenstva dovela ovo umijeće pehlivanjenja između sarkazma i ironije (ne, Pehlivanuša nije po ovome dobila ime), kako bi sa pouzdanom sigurnošću razdvajala “raju” od “papaka”. Jedna te ista izjava, upućena papku, je bila ironična (što papak nije mogao skontati), a raji sarkastična (pa bi se svi nasmijali). Najveće je efekte ovo imalo u mješovitom društvu (mix raje i papaka). Tada bi tvoju izjavu “Kako ti je plah taj minjak od zmijske kože” papanka doživljavala kao kompliment, a raja kao ono što jeste - još jedno prosipanje druge osobe, i još jedan bod za tebe. Ovakvim si potezima znao pokazati kako se boriš protiv papanluka i automatski se svrstavao u tvrdokornu sarajevsku raju.
Sarkazam je, u biti, emotivno šibicarenje. “Svaka igra, svaka dobija!” Vještim pokretima ruku pomjeraš kutijice; u jednoj od njih se krije tvoje pravo osjećanje, pravi stav, ali ti ih tako dobro zavrtiš da više niko, često ni ti sam, ne možeš prepoznati gdje se krije istina.
U tome je i blagodet i prokletstvo sarkazma. Blagodet, jer si previše osjetljiv, previše uplašen da svoja prava osjećanja iz tame privatnosti izneseš na svjetlost dana i tako ih izložiš nemilosrdnom izrugivanju od strane drugih majstora sarkazma koji te okružuju. No, pribjegneš li sarkazmu, umjesto poruge dobiješ osmijeh. I mjesto u raji. A tvoja tankoćutnost ostaje nepovrijeđena.
Čak i ako si ters, ne znaš najnovije viceve, ne znaš svirati gitaru i ne donosiš travu, naći će se na derneku stolica za tebe. Još ako se, na njihovu nesreću, tamo zatekne i par papaka, pa ti zalelujaš tankom žicom između sarkazma i ironije, ponese te ekvilibristički zanos k’o Ćorkana, iz rukava sipaš salve zakamufliranih objeda i poruga, pa se tvoje provale znaju danima, mjesecima, čak i godinama, prepričavati u raji.
Ova se žalosna slava plaća dosta skupo. Sarkazmom polako gradiš zid između sebe i svijeta, jer toliko zavaraš ljude da, naposlijetku, niko ne zna šta doista misliš i osjećaš, a i oni koji su te znali - više ne znaju ko si. Svakom novom opaskom dodaješ po jednu ciglu na taj nevidljivi zid imeđu tebe i svijeta.
Što je najgore, u tom labirintu naposlijetku izgubiš i sebe. Upotrebom sarkazma uskraćuješ sebi potpuno emotivno iskustvo i umanjuješ vrijednost svega što doživiš, dok se na kraju ne pretvoriš u ispranog cinika koji se nije u stanju iskreno i jednostavno obradovati ili rastužiti, koji to ne zna pokazati i kojem niko ne vjeruje da je tek tako, jednostavno, ljudski, radostan ili tužan.
Jednom malom ženskom tersu je poslom iscrpljena mama na primjedbu: “Izgledaš umorno, sigurno si naporno radila?” iste sekunde svezala sočnu šamarčinu. Navikla da iz malih usta izlaze samo zajedljive primjedbe, rođena mater nije prepoznala iskrenu brigu svog djeteta za njeno zdravlje, već ju je doživjela kao još jednu sarkastičnu žaoku.
Ne kaže se džabe da je sarkazam najniža forma humora. I najskuplja, dodao bih. Ono čemu spočetka pribjegavamo kako bi se, ovako osjetljivi, nekako uklopili u društvo i opstali u njemu na kraju, zbog pretjerane upotrebe, može od nas načiniti posljednje društvene izopćenike i parije.
Isn’t it ironic, don’t you think?
