Umijeće tersanja

Karmanye Vadhika Raste Ma Faleshu Kadachana

Ja radim u Ministarstvu za istrazivanje ruda i gubljenje vremena. Jes’ vraga, ja bih samo volio da radim u tom Ministarstvu. Posebno zbog onog drugog dijela. Mislim da bi mi lagodno mogli povjeriti taj dio za gubljenje vremena, jer mi on tako dobro ide od ruke.

U stvari, ne mogu se pozaliti ni na sadasnji posao. Tu gdje radim usavrsavam dvije vjestine - umijece tersanja i umijece gubljenja vremena. I pravo napredujem. Sve stignem. Cak mi ostane i nesto viska za saranje i pisanje.

Kad razmislim, nije los ovaj posao. Svidja mi se jer predstavlja kombinaciju skole i pravoga posla. Ponekad radim, nekad se pretvaram da radim, nekad se skolujem, nekad (sramota me priznati) pobjegnem sa casa.

I ne samo ja, ima nas vise. Kad nam dodje, mi se svi u vidu magle rasprsimo u znak protesta. Protesta protiv dosade. Smijesno je poslije toga gledati odrasle ljude kako se trse da smisle kojekakva opravdanja zbog cega se taj i taj dan kolektivno nisu pojavili na tom i tom predavanju.

Imam jednu kolegicu, koja je streberka. Odrasla zena, a streberka. Uvijek je prva na poslu, uredno sve zapisuje, ima uradjenu, hm, zadacu, pohadja sva predavanja. Iako je draga, svima ide na zivce zbog toga. Koliko god godina imao, sta god radio, svako od nas ima nekog takvog u svom “razredu”.

Jednom smo tako, vrlo uljudno i civilizirano (muskarci u odijelima s kravatama, zene u kostimima) pred jedno predavanje razgovarali o vaznoj temi - zdusiti sa predstojeceg predavanja ili ne. Misljenja su bila podijeljena, predlozilo se da da se baci i kocka, a onda je, u toj svoj zabuni, nasa “streberka” glasno izjavila:

“Ja sada idem kuci.”

Mi smo se svi okrenuli prema njoj, ona je samo slegla ramenima. Dok smo mi klimali glavama u znak odobravanja i spremali se da krenemo, neko je javio da je nas “uvazeni predavac” stigao i da nas svakako ocekuje u toj i toj sali. Poneko je uzdahnuo, poneko opsovao, ali smo se svi okrenuli i oklijevajucim korakom posli ka “toj i toj sali”, samo je streberka nastavila niz hodnik. Pozvao sam je, ona se okrenula. Upitao sam je misli li ona na predavanje, ona je rekla da ne misli. Nemalo iznenadjen, upitao sam je: “Zasto?”.

Na to je ona odgovorila na sanskritu:

“Karmanye Vadhika Raste Ma Faleshu Kadachana”.

(Uradi ono sto moras, i ne misli o posljedicama)

I otisla.

* * *

Gornje su rijeci stihovi iz drugog poglavlja Bhagwad Gite, dijela indijskog epa Mahabharata. Izrice ih Krisna dok, utjelovljen u kocijasa, savjetuje glavnog lika, koji se zove Arjuna, o tome da li krenuti u rat ili ne. Arjuna se premislja, jer krenuti u rat znaci boriti se protiv vlastite rodbine, koja ga je izdala i prognala; izbjegne li, pak, borbu Arjuna ostaje gubitnik i osramoceni izopcenik. Dvojba sa kojom se suocava je temelj svake jednostavne, a tesko odluke.

Bezbrojna su tumacenja ovog citata, jednak tome je i broj prijevoda. Najcesci je onaj koji glasi:

“Imamo pravo samo na svoja djela, ne i na ishode”.

Tumacenja ostavljam dobrovoljcima, a od prijevoda biram onaj prvi, amaterski. Tersoloski gledano, on mnogo bolje opisuje principe kojima se pristojan ters rukovodi pri svojim odlukama.

Objavio/la: MoodSwingeR, 18. Mar. 2005. u 5:56 | Nesvrstano | 1 komentar |