“We missed you!” - hissed the Lovecats.
Od sebe doista ne možeš pobjeći. Ta istina je tako jednostavna i očevidna, da je nevjerovatno što se ljudi, uglavnom, ne usuđuju sagledati je. Pa se pitam - kako li je strašno to od čega bježiš, kad ni ne stigneš vidjeti da se saplićeš, da se zapravo ne pomičeš iz mjesta? Bježiš od bola, bježiš od patnje, bježiš od… sebe. Jer, nije lako biti JA. Nije lako biti TI.
Umjesto toga, ljepše je biti neko DRUGI. Neko drugačiji. Jednostavniji. Pametniji. Ljepši. Bogatiji… kako god hoćeš, samo da je drugi i da manje boli. I onda počinje bježanje od sebe. Uh, ljudi moji, koja je to strka. Neopisiva.
Mada… ne budeš ti toga svjestan, te grozničave mrtve utrke. Ti vjeruješ da se usavršavaš, postaješ bolji, pametniji, zreliji, iskusniji. Odrastaš, a sve u paničnom bijegu od sebe. Onda, jednog dana, ispunjavaš neki upitnik i podigneš karticu s rečenicom na kojoj piše “Volio bih biti sretan kao sto drugi ljudi izgledaju sretni”. I tada te dokači. Ona istina od koje svo vrijeme bježiš i koja te svo vrijeme, kao sjenka, prati.
Tek u takvom trenutku shvatiš da si ti bjegunac. I to profesionalni. Ali, nije se nikakva potraga digla za tobom, jer se zna da nemaš kamo pobjeći. Lassie, znamo da se vraćaš. A nije da nisi pokušao. Ma, dao si sve od sebe. Uzalud.
Kada bježiš, ispočetka misliš da je ključ u promjenama. Sa promjenama uvijek prvo počneš od sebe. Misliš, ako promijeniš stvari na sebi, po sebi, u sebi i oko sebe da će to dovesti do toga da postaneš neko drugi. Promijeniš stil odijevanja, pročitaš koju knjigu, nabaciš novi stav, preurediš sobu… Džabe, opet si ista osoba. Kad prethodno ne urodi plodom, postoji i slijedeći korak. Nabaciš svekolike misiće, uvećaš grudi, postaneš paragon muževnosti/ženstvenosti (nadam se, ne oboje istovremeno) i očekuješ da lice i tijelo iz ogledala djelujući izvana nekako preobraze i proljepšaju ono ružno, ono sto se nalazi u duboko u tebi i za koje samo ti znaš koliko je grozno.
Nekad, opet, ne možeš toliko mijenjati sebe ili ti se to ne da. U tom slučaju najzgodnije je zamijeniti ljude, pa te nove nekako uvjeriti da si ono što želiš biti, i onda ćeš se, zrcaleći se u njihovim očima, konačno preobraziti u onog labuda iz svojih želja.
Završiš jednu školu, kreneš u drugu - eto zgodne prilike. Potrebno je samo dovoljno jako vjerovati u ono sto želiš postati i to ce se desiti. Ali eto, ne desi se. Završiš drugu školu, kreneš u treću, opet isto. Kamo god, eto tebe za tobom.
Naposlijetku, promijeniš sredinu. Odeš u drugi grad, drugu zemlju, drugi kontinent. Na novom jeziku, sve novo, sjajno, čisto… Pocinješ praviti sebe od nule, gradiš se i oblikuješ, pomalo te već obuzima i zadovoljstvo, tiho i potajno, evo, snagom se volje može sve, čak i napraviti nova osoba, a onda jedno jutro ta fasada napukne, potom se i rasprsne u bezbroj komadića, a ispod nje izroni rugoba i istina onoga sto jesi.
Nije lako biti JA, vjeruj mi. Nije lako biti TI, vjerujem ti. Ali znas šta? Nema niko drugi ko bi bio bolji za taj posao, provjereno, zato zavrni rukave, lopatu u ruke i prihvati se posla, Sizife, Alija ili kako se vec zoveš u kojoj priči. I siđi u rudnik ili podnožje brda, tamo gdje se nalaze svi tvoji demoni od kojih tako prilježno, a tako bezuspješno bježiš. Budi malo s rajom, š’a fali? Ne pravi se stranac, ne pravi se da si bolji, znaš i sam da njih ne možeš zavarati. Uostalom, pogledaj malo ljude oko sebe. I oni, šta rade po vas dan, samo bježe. Nisi jedini, daleko od toga.
* * *
Ja, tako, godinama bježim od svojih demona. Moji su demoni ulične mačke koje se vuku izmedu kanti sa otpacima halapljivo žderući ostatke mojih prljavih misli, potisnutih strasti i neizrecivih želja. One se u čoporu vuku ispod mojih prozora, frkću skačući po plotovima i kantama, februarski zavijaju preko cijele godine, dozivajući me. Bez prestanka.
A ja se pravim da ih ne čujem. Pokušavam zaspati, zatvorim oči, začepim uši, brojim ovce, mislim na… Nije bitno šta, ali mačke-demoni ne odustaju. Vrte se pred mojim ulazom, grebu mi po vratima, sikću pod prozorom, ostavljaju ostatke pokvarene ribe kuda god da prolazim, slijede me u stopu, ali nikada ne prilaze. Uvijek čekaju da ja prvi priđem, jer znaju da ću jednom, ipak, popustiti. Kao i svaki put.
I ja, izmučen nesanicom, bukom i iskušenjem posustajem, u zanosu i ludilu otvaram prozor na Čardaku čistote, spuštam se niz oluk, tresnem na tlo, obrišem prašinu sa sebe, a potom se razbaškarim po onom smeću, ispružim ruke i zovnem svoje demone:
“Hod’te vamo, sirotice moje.”
Prva uvijek prilazi Zavist, zelena nakostriješena mačketina, spremna da do krvi zagrebe čim joj se ukaže prilika. Za njom se valja Požuda, grimizna debela koketa, ne bi li i ona šta uhvatila u svoje šape. Iza njih tetura Ljubomora, žuta, olinjala, ispijena mačka, koja se trza na svaki šum, ne birajući u šta će jarosno zariti zube. Iza njih vidim Preljubu, Laž, Pohlepu, Bijes… Nikad ne znam koliko ih ima, samo znam da ih je više od sedam i da će svaka dočekati svoj red i svoje vrijeme.
Dok se one tako umiljavaju, ja znam da je bitka izgubljena, da opet ne uspijevam pobjeći, da sam opet i još uvijek samo JA, da ne mogu računati na spas, ni u ovom, ni u onom životu, ali više ne marim dok se tako valjamo po blatu i smeću. Onda na trenutak zastanem, mačke se u polukrugu iskupe oko mene, gledaju me zacakljenim očima, ne trepćući, vidim kako se keze od dragosti. I već znam šta će mi reći. Prosiktati.
“We missed you!” - hiss my Lovecats.
