Savršen dan za banana-ribe
Ima dana kada se čovjeku naprosto više ne živi. Što od tuge, što od jeda, počesto iz očaja, još češće iz dosade… Razmišljam tako kako bi bilo tek prestati živjeti i shvatim da me razmišljanje nikamo ne vodi. Za ove stvari potrebna je akcija. Odlučna akcija koja dovodi do konačnog, hm, rješenja.
Sam čin oduzimanja vlastitog života je neka vrsta potpisa na ono što jesmo, tj. što smo bili, način na koji to uradimo nas definira kao osobu, kao karakter, kao muškarca ili ženu. Čak ni u tim stvarima nismo isti.
Na svakog muškarca koji se pokuša ubiti dolaze četiri žene koje su pokušale isto. No, na svaku ženu koja se zaista ubila, dolaze četiri muškarčine koje su uspješno okončale svoj pokušaj. Iz toga mogu zaključiti da:
1. Žene promašuju, i
2. Kod žena je sve drama, čak i kada se, tobože, ubijaju.
Stoga, u duhu “narodne” pjesme, nakon onog “muški sam je ostavio” slijedi “muški sam se ubio”. Naposlijetku, ni film se ne zove “Umri ženski”, a sad znamo i zašto.
Razlika postoji i u načinu izvršenja samoukidanja. Dok se muškarci mahom opredijeljuju za vatreno oružje ili neki drugi brutalan metod (bungee jumping bez kanafe ili vješanje sa istom), ženama u tu svrhu nije mrsko potegnuti do apoteke. Valjda muškarci to žele izvesti odlučno, brzo i neopozivo, dok žene žele otići tiho, u snu. Meni je, osobno, mnogo strašnije odlaziti polako i znati da odlaziš, a da pri tome ne možeš nista učiniti, nego stvari presjeći u sekundi (nožem, recimo) i svršiti jednom zauvijek. Iz ovoga se može zaključiti da su:
1. Muškarci, u stvari, miševi (koji se plaše sporog suočenja sa vlastitom smrću), i da
2. Muškarci stvarno nemaju smisla za predigru.
Što više razmišljam o ovome, sve mi je teže odabrati neki način koji bi bio prihvatljiv za sve. Pri tome mislim na poštene nalazače (beživotnog tijela). Zamisli, neko uđe u sobu, ti na krevetu, rascopane i izobličene glave, krv po posteljini, podu, zidovima… ili da te neko zatekne kako se sablasno njišeš sa lustera (što je u mom stanu, pozdano, nemoguće). Opet, našopaš se tableta, pa te u istom krevetu nađu u moru iscurene pljuvačke i ko zna kakvih tjelesnih tečnosti. Ako to uradiš u kadi, u neka doba potoneš i ugušiš se, a poštenim se nalazačima učiniš kao da te pohodila Samara. Još ako je u susjednoj sobi sablasno šušti upaljen TV…
Kako god okreneš, ukidanje sebe je veoma nasilno i, u većini slučajeva, nimalo dostojanstveno. O tome koliko je opravdano ili potrebno, stvarno ne znam i neću.
Pravome tersu je ionako svejedno i toliko je već poravnio da mu se ne da ni ubijati. Ko je još vidio na to trošiti, hm, metke? Lijekove?
Za nekoga ko se na ovakvim razmišljanjima ne zadržava često i dugo, ovo je bila zanimljiva vježba. Onaj koga ovakve misli pohode uporno i redovno bi, možda, trebao potražiti pomoć. U Bosni i Hercegovini, nažalost, ne postoji linija koja bi 0-24h bila na raspolaganju ljudima koji ozbiljno razmišljaju o ovakvom koraku. U Sjedinjenim državama je taj broj (800) 784-2433.
Prekrasna tema za prvi post.
Savršen dan za banana-ribe.
