John Marcher je lik koji živi s osjećajem da je predodređen da mu se u životu desi nešto golemo, nešto čudesno ili čudovišno, svejedno, ali nešto što će njegov život uzdrmati iz temelja i obezvrijediti sve što mu se do tada desilo. Paraliziran tim osjećajem, on čitav život provodi strijepeći i čekajući da mu se to nešto (zvijer iz džungle) prikrade i spopadne ga i tek na kraju shvati da mu se ništa pod milim Bogom nije desilo i da je čitav život uludo protraćio propustivši priliku da iskusi pravu ljubav, sreću, radost, tugu…
Nekakav me strah obuzeo dok sam se pitao može li se meni, baš kao i Tebi, desiti isto. Baš sam razmišljao imam li ja svoju zvijer iz džungle u glavi i čekam li i ja na nešto. Nešto da me degaussira, iz temelja protrese i preobrazi. Zastrašujuće bi bilo ako čekam. Nepodnošljivo, čak. Ali, kako ću znati?
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 31. Mar. 2005. u 21:26 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Igramo Alfie i ja tenisa. Po običaju, gubim. Pita mene Alfie:
“Kako ti, bolan, ne dosadi? Pa svaki put te rasturim.”
“Ma neka, dobri moj Alfie, dobar si ti meni. Neka tebe.” - kažem ja.
“Ih?” - kliberi se on - “A kako to?”
Onda ja stanem tumačiti Alfieju u čemu su prednosti tersluka. Nadugačko i naširoko. Ponad svega, sloboda i iskrenost u izražavanju. Kada si nadrkan, možeš fino svima jasno staviti do znanja da si nadrkan. Kad te ne zanima, kažeš “boli me” ili, ako si turistički nastrojen, šalješ ljude u razne destinacije (mjesto rođenja ponajprije), a da se niko ne nađe pretjerano uvrijeđen.
Pošto si ters, niko od tebe ne očekuje da budeš happy što je mali Sutko naučio koristiti tutu ili tužan što je uginuo Nemo, pa mala Ajlica plakala dok je povlačila vodu. Ne moraš se trsiti da pokažeš da ti je stalo, onda kada nije. Posto ih ne foliraš kao svi ostali, neki ljudi s vremenom počnu cijeniti tvoju iskrenost, pa te čak smatrati i za prijatelja.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 31. Mar. 2005. u 3:55 |
Tersologija |
Nema komentara
Jučer me zarobila kiša. U kući. U srcu. Dok se ne isplače ne mogu nikamo, osjećam se poput zvijeri u kavezu. Kružim iza prozora do iznemoglosti. Onda sjednem, glođem kosti, čitam…
Čitati ne bih smio, barem ne po ovakvoj kiši. Uvijek me ono što čitam po kiši namami u svoje tobože suho i toplo skrovište i ja se, poput Crvenkapice naivno, otisnem u svijet iza stranica, iza ekrana, iza ogledala. Ali se ne umijem vratiti. I ne želim, na kišu.
Samo što ja nisam čitao bajke. U ponekima od njih bi se isplatilo ostati. Ali ne, slobodan od svoje svijesti, ja sam čitao tok tuđe. I ponijela me matica. Nezadrživo, nisam se mogao oduprijeti, tek održati glavu nad površinom. Opet mokro, hladno, mračno.
Ne znam kako sam došao sebi, da li sam izronio ili isplivao, uhvatio sam se kako stojim kraj prozora, pogleda fiksiranog ispod mosta, na tmurnu, mreškavu površinu rijeke, pitajući se:
“Hoće li i sa mnom tako biti?”
E tada me uhvatio strah. Strah koji se ne može prodati, izgnati smijehom, rastopiti lijekovima. Strah da, kao John Marcher, ne budem čovjek svog vremena, čovjek kojem se ništa na ovom dunjaluku nije desilo. Da nestanem, a da me nije ni bilo.
“Zato i pišeš ovo” - ceri se Alfie - “Zato što se bojiš prolaznosti”.
“Pa šta?” - odvraćam ja mrzovoljno - “Bojiš se i ti”.
“Ma nemoj!” - izaziva me - “A čega se ja to bojim? Ili koga?”
“Ti, moj Alfie… ti se bojiš Virginije Woolf”.
Ova svaki put upali: Alfie se strese i istrči na kišu.
Objavio/la:
MoodSwingeR, 30. Mar. 2005. u 21:23 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Davno sam prodao Svijet. I Ovaj i Onaj. Odrekao sam se iluzija, tog gnusnog balasta koji mi se prodavao kao blago, kao nada, a nije bio ništa doli teret od čijeg su mi nošenja obamrle ruke. I um.
Sada sam slobodan. Ostavio prošlost, odrekao se budućnosti, u trenutku u kom postojim i u kom koračam mogu se sagledati u svoj svojoj prizemnosti a da mi se lice ne zgrči od užasa. Od gađenja. Od stida. Od razočarenja.
Ovako slobodnog i prizem(lje)nog me ništa ne može oboriti. Povrijediti. Kada sam prodavao Svijet, pitali su me šta želim zauzvrat.
“A, ništa” - odgovorio sam.
“Ništa?” - začuđeno me upitao uglađeni gospodin sa velikim obrvama, nakostriješivši ih.
“Ništa” - potvrdio sam - “U stvari, želim da od mene uzmete još nešto”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 29. Mar. 2005. u 21:21 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Te se godine tek odselih u tuđinu i bijahu moje veze sa rodnom grudom dosta jake. Dijelom sam uma i povećim dijelom srca još živio tamo, pa sam objeručke prihvatio prvi poziv da, zbog nekog posla, malo navratim. Uzelo je mene da raju učim stress managementu (dati tersu to u ruke je kao uzeti piromana da podučava tehnike gašenja vatre) i ja se preko noći zatekoh kako vrijednoj grupi neimara građanskog društva vazim o opuštanju, meditaciji i sličnim nesvrsishodnim aktivnostima.
Iako sam o tome znao malo ili gotovo ništa, dijelio sam tegobni posao sa M, koji je jogom i vođenom fantazijom mogao do Sudnjega dana. Uostalom, znao sam da je ljude trebalo samo malo potaknuti, navesti da pričaju, a onda imati strpljenja i snage slušati ono što im je na srcu, pa će tri dana proći dok dlanom o dlan.
I tako mi zavrtismo rulet emocija, raja počeše podizati uloge, poneko pusti koju suzu, a poneko isplaka i cijelu kišu. Sve je to spadalo u rok službe i dalo se rutinski privesti kraju, samo su sa jedne od stolica postavljenih u krug počeli stizati sve glasniji i glasniji protesti.
Mojca, kako se zvala sjedilica na toj stolici, je svoje negodovanje uvijek izražavala ljutnjom. Nekim čudnim putem je sve emocije pretvarala u nezadovoljstvo i to jasno stavljala do znanja, prekidajući M i mene svakih par minuta zajedljivim primjedbama. “Uh, koji ters” - prošlo mi je kroz glavu.
Naposlijetku je Mojca ustala, izjavila kako se njoj “ovo ništa ne sviđa”, kako joj je “dosadno”, i kako ona smjesta “mora izaći”. Uzalud je M objašnjavao kako dosada nije autentično osjećanje, kako uvijek predstavlja znak otpora prema nečemu, kako bi se time mogli malo pozabaviti… Mojca je poput strijele izjurila pored nas i otišla se duriti i otpuhivati pred zgradom.
Mi smo nekako skrpili situaciju i nastavili do pauze, na kojoj na se Mojca obavijestila da joj je ovo “gubitak vremena” i da će “razmisliti hoće li ostati do kraja”. Uto sam i ja aktivirao Alfie-ja i hladno je obavijestio da ćemo “o tome za vrijeme sesije”, a onda, kada je pauza završila, pred svima još hladnije rekao da će “Mojca razmisliti i donijeti po sebe najbolju odluku”, stavivši jasno do znanja da je nećemo nagovarati da se, poput ljutitog djeteta, predomisli, i prešao na drugu temu.
Mojca se, namrgođena, odlučila da ipak ostane i preostala je dva dana provela uspuhujući i uzdišući poput ježa, ali se uljudno i pristojno ponašala, pa smo sve priveli kraju u nekoj podnošljivoj hladnoći. Ona je na kraju rekla kako “ništa nije naučila ni postigla” i kako su joj ta tri dana bila “bezveze”. Rastanka se više ne sjećam, ali izvjesno nije bio srdačan.
Znam da je poslije izvjesnog vremena Mojca svraćala do grada do kojeg sam živio, moj formalan poziv da se javi je jednako formalno zaobišla i ja sam zaključio da sa tersovima ovakve vrste ionako ne treba imati nikakvog posla.
Otada su prošle godine.
* Za potrebe se ove priče ters deklinira po drugoj deklinaciji latinskoga jezika.
Objavio/la:
MoodSwingeR, 28. Mar. 2005. u 21:20 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Poslije nekih godina pozove mene dobra vila koja mi je pomagala da, s vremena na vrijeme, ovim ili onim poslom, posjetim rodni kraj i kaže da je našla vilenjaka s kojim se namjerava skrasiti i da bi mene vrlo rado vidjela na svom vjenčanju.
Kaže vila kako će se ići udavati u vilenjakovu zemlju i kako će biti malo njenih zvanica, pa bi svakako voljela da ja, među odabranima, “pojačam” njenu stranu. Uspuha ona tako meni u jedra vlastite veličine i nostalgije, te nošen tim dobrim vjetrovima i drugim, sebičnim razlozima, doplovih do rodnog kraja usred zime i usred svadbene procesije.
Osvrnem se malo, upoznam ljude, sretnem stare prijatelje iz dalekih krajeva, ponesu nas priče iz davnina… sve dok ne ugledah nešto što me natjeralo da protrljam oči. Gledam vilu, gledam vilenjaka, gledam kumu… kad ono - kuma Mojca!
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 28. Mar. 2005. u 6:05 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Ona je adolescentkinja ili se tako osjeća, ima velike snove i još veću ljubav. Nesretnu. Koliko god se trudila, ne izlazi joj iz misli On. Šta je mislio, kako je rekao, zašto je uradio… Kako god okrene kaleidoskop svoje ljubavi, uvijek ispadne neizvjesno šareno. A ona vrti li vrti, gleda li gleda.
Ona Njemu i o Njemu piše. Blog. O tome kako je nesretna, kako je On ne voli ili ne pokazuje da je voli, ali zna ona da će se jednom sve složiti, On će progledati, lupiti se po čelu i bez daha otrčati pred njena vrata. Ona će ih otvori sa osmijehom. Ali on ne dolazi. Niti čita.
A ona i dalje piše. O tome kako je razmišljala o Njima, pa šta je sve smislila, kako je napisala pjesmu, pa pokaže i pjesmu, o tome kako više ni u šta nije sigurna, ali ga ipak voli. Ona ima puno imena, puno oblika, veličina i boja kose, ona ima 747 blogova i u svakom od njih piše o istoj ljubavi.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 27. Mar. 2005. u 21:19 |
Nesvrstano |
Nema komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
