Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Od sada, roman SEVDALI MANTRA, autora mene, Bosansckog, cije postove ste imali priliku ne/procitati na Tersaoni, mozete naruciti i u najvecoj online knjizari u BiH.

Link: http://www.knjiga.ba/Knjizevnost/Romani/Trileri/Sevdali-mantra_K4231.html

O cijeni, načinu i dometu dostavljanja – na linku.

Bosanscki

“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Dalje »

Trčao sam, kao pušten s lanca,
Hvatao muhe u letu,
Namirisao nečije govno
Pa se sjetio
Blaženog osjećaja
Koji zastruji kičmenom moždinom
Kada sebi ližeš šupak.
Pružio sam se na travu
Koliko sam dug i širok.
Bilo je hiljadu razloga za sreću
Ali se u meni rodila
Spontana odluka
Da ovog sunčanog dana
Budem bezrazložno sretan.

Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.

Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.

Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.

Džez,
Igra prstiju
Pod potkošuljom
I vlažan trag
Na vratu.

San,
Pokret usana kao
Izvidnica jutra
I toplota
Ispod jorgana.

Prolaznici
Na ulicama prolaznosti.
Ruka u ruci
I ritam naših
Koraka.

Dva zagrljaja,
Na početku i na kraju
Čežnje, čekanja
I usamljenosti
U krdu.

Svijest
O prisustvu
U milijardama atoma
Moga i tvoga
Tijela.

I opet džez, noć
Ljubav
I spajanje.
Svijet u granicama
Kauča na razvlačenje.

“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” – izbečio se Alfie na mene, bez imalo okolišanja.

“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” – nevješto sam se izvlačio.

“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.

“Ne znam odakle ti sad to?” – slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala – “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”

“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” – namrštio se ozlojeđeno.

“U pravu si.” – uzvrpoljio sam se – “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”

“Pa kako si onda…?” – začudio se.

“Pa, i nisam.” – odgovorih – “Ti si.”

Dalje »

Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.

A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.

Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.

Dalje »

Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije – jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.

Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton – jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).

Dalje »